Marketing
Jedan post. Nema naslova. Eto. Inspiracija u trenutku žalosti i tuge.
teško je doći u neke godine i shvatiti da odsad nadalje ti sam nosiš određenu dozu odgovornosti. ponekad bi mi pasalo vratiti se u svijet kad su mi drugi određivali što da radim, a ne sad kad moram sama riješavati svoje probleme, suočiti se sa strahovima i neugodnostima...
lijepo je znati kad si malen, da možeš zapravo raditi što god želiš i izvući ćeš se iz toga – jer si malen, još ne znaš što je to život itd.
A sad, kad sam punoljetna i kad se odvajam od dječjeg svijeta, od maminog i tatinog okružja, sad shvaćam kako život nije nimalo lijep. To sam znala i prije, ali to znaš u teoriji, kad ne moraš progutati ogromnu knedlu i raditi nešto što uopće ne želiš, a jednostavno moraš. Jer nisi slobodan. Uvijek je netko iznad tebe koji ti govori što moraš učiniti...
I nekako, u ovih zadnjih par dana su mi se desile neke stvari gdje shvaćam da moje mišljenje o odraslom svijetu nije sasvim točno... dapače! Shvaćam ljude kad kažu koliko je zapravo lako biti malen!
I užasno je lako, jer ne nosiš nikakav teret. Glavni ti je problem u životu tvoja igračka... a sad, kad mogu reći da sam odrasla, nije mi lako, suočavam se sa svojim razočarenjima, u samoj sebi i drugim ljudima, a riješenje nije samo plakati i čekati da te roditelj zagrli.. ubrzo ni njih više neće biti, i onda ću plakati sama jer nitko ti u životu neće pružiti toliko ljubavi koliko tvoji roditelji... nažalost. 
Nije riješenje u plaču, ili u bilo čemu drugom, jer kad završimo plakati, opet ostaje problem.
I moramo ga riješiti.
Sami.
Potpuno sam sama na ovom svijetu i to sam shvatila danas, kad sam vidjela da osobama nije stalo do mene koliko su govorili da im je stalo. Dapače...
Svi se brinu samo za sebe.
Dogodi vam se stvarno užasna i glupa situacija u životu, a 'najbolja' prijateljica se ni ne potrudi odgovoriti ti na poruku...
Ali i to je škola, postane ti jasno tko ti je pravi prijatelj!
I zato moram u ovom postu zahvaliti Emi, koja se fakat javila na telefon, koja je bila tu uz mene, jer možda i nije neka velika stvar, ali gdje su bili ostali kad sam ih trebala...
i hodam po gradu, sama, i svjesna da je par metara od mene osoba koja mi svaki dan tvrdi da me voli, osoba koja zna kroz što sam danas prošla i osoba koja se pravi da me ne vidi...
e pa toj osobi ne moze biti stalo do mene !!!
Još jednom, Ema, hvala, voljela bih da možeš obrisati onu poruku.
I ostaviti ovaj post u svom srcu jer ovo što si danas stala uz mene, to ne znam dal bi mogla puno osoba nabrojati, poput tebe. 
Thank you
Bye
Post je objavljen 01.06.2007. u 21:42 sati.