jučer sam se osjećao poput bill murraya u onom filmu kada se zajebava sa onim hrčkom,sviscom,dabrom ili kojim već glodarom sa zubalom poput ronaldhina.24 sata koja nikako da iscure.poput nekog najdosadnijeg predavanja uz profesora sa glasom fratra u ispovjedaonici.kazaljka sata kao da se zaglavila.mojca je jučer imala rođendan!koji?damama se ne priča o godinama.ali otkrit ćemo da nije više u cvijetu mladosti,ocvala je malo:)šalim se,tek je čekaju najbolje godine.
u stomaku neka težina kao da sam pokušao provariti bodljikavu žicu nakon što sam primio udarac nogom u jaja.onda sam,još uvijek nakljukan tabletama zbog bolesti,poput penzionera na samrti smislio slijedeću čestitku i lansirao je putem sms-a:
cipelama starim nek ova balada
krene preko 7 mora,7 gora i 7 barikada
do ulice nekog ilije u kojoj je zgrada
(adresa joj je ilije birčanina,nekog srpskog kneza kojeg su turci skratili za luster)
što čuva najljepše oči novoga sada
bla bla
....preskočimo ovo sentimentalno smeće
prigodna pjesmica upravo kreće...
čak ni djeca više neće
gasiti na torti svijeće
zato zažmuri,pusti snove u visine
i zamahni uz zvuke violine
štapićem čarobnim,samo tebi znanom fintom
pa ispiši nevidljivom tintom
želju na obližnjem zidu
ili poput dorothy imaj u vidu
one tete što na metlama lete
pa zamisli želju i 3 puta zalupi pete
umjesto zbogom na kraju strofice
želim ti sretan rođendan grofice
(ja sam je zvao grofice,jer su njeni navodno neke plemenite loze)
p.s.pazi ovo
nisam psovo
niti slovo
(poznata razglednica u kojoj sam njenog starog počastio sa "seronjo")
rezervna varijanta je bila:
ocvala si skroz
godište ko josip broz
i nise više djete
jer godine ti lete
ko na metlama one tete
na žalost,komunikacija nam se svela na čestitanje rođendana,nove godine i eventualno kakvog izmišljenog praznika tipa obljetnice pobune vrtnih patuljaka ili proboja srijemskog fronta.bezveze:(a smrdi mi da neću(ili po sanaderu ne ću)prebolit tu foku pa da poživim ko babilon.
mater joj:)

neke čudne bakterije
teku mi kroz aterije
u prošlom tekstu sam bio na samrti,plesao na tankoj žici između života i smrti,a prvi komentar mi ostavio pokojni toza.baš nekako prigodno:)))ipak,ako čitate ovaj tekst znači da se nisam još uvjek preselio u vječna lovišta.još uvjek po nebeskim livadama ne driblam apostole niti stilom jasmina agića ne uklizavam anđelima.iskreno,još me ne pali previše ono svjetlo na kraju tunela,a za zvuke violine ionako nemam previše sluha.bilo je gusto,ali ipak ne bi hvala.barem ne još nekih 100-tinjak godina.
još uvjek trošim tableta više nego prosječni starački dom,ali kreće na bolje.temperatura je pala,jezik nije više veličine stopala franje arapovića,grlo se normaliziralo.....čak više niti ne pričam poput alkoholičara sa govornom manom kojem se plete jezik.smršavio sam brutalno tako da sada odišem elegancijom poput letvice za skok u vis preko koje ona naša čaplja blanka vlašić lomi kičmu.
od cijelog šlepera lijekova dobio sam i kapi za oči koje stavljam u nos i kapi za uši koje guram u usta.valjda se pročulo po apotekama da gutam vaginalete,pa mi uvaljuju svaki kurac.rekao mi je doktor da ako bude problema u apoteci da odglumim da me boli uho.aha,da glumim da me boli uho,a čvalje mi izgledaju kao da sam žvalio meduzu sa herpesom.usput,svaki doktor kod kojeg sam bio mi je preporučio neku vrstu čaja tako da sada doma imam kolekciju čajeva od svakog mogućeg grma ove galaksije.
vozim se ja u petak gradskim autobusom na pregled.u jednom trenutku neki heroj ulice koji misli da je cesta samo njegova,bez žmigavca se prestroji u kolonu ispred autobusa koji je zakočio tako da su sve one babuskare popadale poput čunjeva na kuglanju.onda je naš šofer na slijedećem semaforu kulturno objasnio onom manijaku za volanom neke stvari.izvukao se kroz prozor do pojasa i milozvučnim glasom ranjenog grizlija mu zaurlao:
čobane jedan nekulturni,mater ti jebem,da ti mater jebem!izađi van iz auta da ti glavu isčupam!di ti je žmigavac čobane?!ajde izađi pička ti materina nekulturna!IZAAAAAĐIIIIII!!!!!govno jedno nekulturno,ja vozim ljude,a ne stoku......
sva sreća da crveno na semaforu ne traje predugo jer bi mu ovaj naš šofer definitivno usadio bečke manire.a kad se samo sjetim da sam nečijem tati ja bio nekulturan:)
izlazim iz autobusa i na stanici kod tržnice sretnem nekog starog poznanika koji ranom zorom ima više promila alkohola u krvi nego ja celzijusa temperature.grli me,plače na ramenu i zadahom ubija sve bakterije što su me opsjele.zatim počinje urlati poput king konga kada ruši avion kako on mene voli i kako bi dao za mene lijevu ruku,desno jaje i treće oko.ja lelujajući poput prizvane utvare pokušavam objasnit da imam temperaturu preko 40 i da moram hitno kod doktora.onda je on uhvatio nekog penzionera za kragnu i počeo mu urlati u facu pokazujući prstom na mene:ja bi za ovog čovjeka dao život,da ga nikad nisi taknuo,razumiješ.onda je počeo lupati po autobusu koji je taman ulazio na stanicu:ko takne njega imat će problema sa mnom,jel jaaaasnoooooo!!!iskreno,da nisam bio slab poput pregaženog kunića ja bi mu osobno isčupao grkljan.ovako sam se samo crvenio poput one krpe za mahanje ispred nosa nadrkanog bika u koridi i molio boga da se asfalt otvori da propadnem u zemlju.
usput,dao sam jedan od jebenijih ispita na faksu.jedan od onih ispita na kojem studenti padaju poput prezrelih plodova u kasnu jesen.bravo ja!neugodno mi je i reći koliko sam dobio jer ipak sam ja fudbaler,pa makar i propali;a samim time je već dovoljna sramota što sam i pismen:)
tekst je,priznajem malo debilan,ali....jebiga,na koliko sam tableta,dobro je i ispalo:))))))

uspaljen jer imam temperaturu od preko 40 stupnjeva.živa u toplomjeru doslovno popizdi pod mojim pazuhom i krene u zrak poput pimpeka tek oprištavjelog osnovnoškolca.
lice mi je crveno poput nadrkanog apača na ratnoj stazi,a jezik otečen kao da sam cuclao pčele.svaki zalogaj mi je onemogućen jer imam osjećaj kao da gutam bodljikavu žicu.koliko je ozbiljno govori i činjenica da sam se susreo sa meni do sada nepoznatom pojavom,moram šutiti:)))iako bi zlobnici nadodali,konačno:)))
jučer oko 2 iza ponoći je postalo neizdrživo pa su moji pozvali taxi da me prebaci na hitnu.dok sam ja čekao taxi ispred zgrade pokupila su me 2 organa reda.naime,izgledao sam im pomalo napušeno.pretres,legitimiranje,izderavanje,unošenje u facu.i sad ti objasni polupismenom konju da imam temperaturu preko 40,da mi čelo gori poput sijalice,da su jedini opijati koje sam konzumirao 2 voltarena(vaginalete odavno ne pijem jer se teško gutaju:) ) i da onaj pospani taxista čeka upravo mene.
dolaskom u hitnu na kratko sam postao idol svih narkomana kugle zemaljske i bliže okolice.naime,cijelu večer sam imao iglu u veni:)doktori kažu da nije upala slijepog crijeva tako da mi vjerovatno neće morati amputirati nogu:)ali u isto vrijeme doktori niti NE kažu šta je jer prvi misli da je nešto sa bubrezima,drugi je siguran da su pitanju sinusi,a trećem smrdi da bi mogle biti kurje oči.....
zarastao sam u bradu da me nebi pustili ni u avion u lunaparku :) i smrdim po alkoholu za skidanje temperature pa očekujem da prilikom slijedećeg posjeta hitnoj od prolaznika poberem i koju kunu:))))hranim se isključivo na infuziju,a jedina su mi hrana tablete za snižavanje temperature tako da apoteku doživljavam kao menzu.
iskopajte kakvog sveca iz rukava,obratite se za pomoć budhi,kristu ili muhamedu i pomolite se da sumo preživi uz ovakve državne službe,serem im se na diplome.
ako odem prijatelji
na grobu mi pjevajte vi
ako kojoj budali padne na pamet da mi se dreči na grobu i da me i mrtvog uznemirava ima da mu jebem sve po spisku:)

ohridska elektrijada se tih dana pretvorila u pravu sodomu i gomoru.masa od preko tisuću studenata na jednome mjestu.alkohol koji se ispijao,štreberskim riječnikom u količinama kada limes teži u beskonačno.....neminovno su doveli do jednog ogromnog kurvaluka koji bi pjesnički rečeno izgledao otprilike:
tu ne znaš tko koga
čija je ruka,a čija je noga
od davnina je poznato da kriterij pada obrnuto proporcionalno količini ispijenog alkohola tako da nakon 5 piva već lagano počinješ namigivati i brkatoj recepcionerki ohridskog hotela.svakom slijedećom pivom dodatno toneš u glib i spreman si povaliti i mrtvog četnika ili muhu u letu.uostalom,odavno je još jajo iz prljavog kazališta rekao:
sve je lako kad si mlad
baš te briga s kim ćeš leći
ja bi možda samo nadodao na to;ali te mora biti briga sa kim ćeš se probuditi.bitno je uhvatiti maglu prije nego se otrijezniš u krevetu pokraj nekakvog NLO-a(neidentificirani ležeći objekt)sa težinom ugojenog bizona,spojenih obrva,proširenih vena i maljavog poprsja.kasno je da onda tučeš mamurnom glavom u parket pokušavajući se prisjetiti kako se dotični tanker u štiklama nasukao baš u tvoj krevet.
hrvati su popaljenim srpkinjama bili čista egzotika.nešto poput onih polugolih tahićanki mornarima sa broda bounty.samo,mi nismo dizali nikakvu pobunu:))))gonjene zdravom logikom da se prijevara ne računa sa nekim iz druge države kružile su oko nas poput izgladnjelih tigrova oko pretilih antilopa.neke su novosađanke toliko pretjerale u svojim diverzantskim akcijama da smo ih posprdno prozvali kažnjenička bojna.te nisu praštale.pa makar mužjak onesvješteno ležao u vlastitoj rigotini i spolni organ mu se ne mogao dignuti u zrak čak ni uz pomoć eksploziva.
mi smo taj dan imali utakmicu protiv nekakvih primitivaca sa zvečanskog sveučilišta koji su nam se toliko izjebali ustaške majke da one i dan danas štucaju od spominjanja:)))potpuno bez kondicije počeo sam već u prvim minutama zagrijavanja tražiti slezenu po asfaltu,vrtilo mi se pred očima,a doručak je mimo svih zakona gravitacije kretao nezadrživo prema gore......blijed poput aut linije,posljednjim atomima snage uspio sam podignuti pogled i tada sam ugledao NJU.savršenstvo koje kao da je majka priroda isklesala po nekim mojim skicama.isčupao sam digitalac iz ruke jednom prijatelju i zavijajući u sebi poput uspaljenog kojota krenuo preko terena do djela na kojem je ona stajala.makar se meni činilo da u svom savršenstvu niti ne dodiruje tlo nogama.(ser,fuj,ser,izrig.....)stao sam ispred nje hrabro poput naših djedova ispred švapskih tenkova i okinuo par fotografija.u povratku sam sam sebi mrmljao u bradu:kakav sam ja čoban,kakav sam ja čoban.....inače,tu utakmicu smo izgubili....navodno!ne znam jer nisam bio prisutan,barem ne duhom:)))
upoznali smo se slijedećeg dana kada sam joj krajnje prozirno uletio u redu za ručak sa gomilom promotivnog materijala riječke turističke zajednice.
zove se jelena,iz beograda je......i ima neku dobrotu. u očima,dobrotu koja ne može biti izglumljena
kada mi je mojca spičila nogu u prdaru zakleo sam se da nikada više neću tražiti ljubav udaljeniju od 3 autobusne stanice.ali tada,za stolom hotelskog restorana odlučio sam prodati dušu vragu provlačeći se kroz rupu u zakonu koristeći jednostavnu matematiku:
3 autobusne stanice=ukrcam se u rijeci,prva stanica-zagreb,druga stanica-granica i treća stanica beograd:))))uostalom,u ugovoru nigdje ne piše da moraju biti 3 stanice gradskog busa:)))))
jedan pjesnik sa druge strane barikade napisao je da se bršljan za točak ne hvata.i prokleto je bio u pravu.jer jelena je rijedak cvijet,a ja sam samo jebivjetar koji dane provodi zavaljen poput truta na drvenoj klupici lokalnog parkića.ne ide to jedno sa drugim:(
i sve mi se čini da ipak nije savršena,nego da ima jednu ogromnu manu.naime,ne šljivi me 5%:)))
meni je iskreno draža sama prisutnost jedne takve osobe ,nego valjanje po krevetima sa bataljunom polovnjača niskog morala od kojih ne možeš sastaviti jednu poštenu.
pa neka me jelena i 100 puta odbije......
e jeben ti geografski faktor i jeben ti dan kada se prestalo zavoditi žene sa toljagom.ma kakva romantika,ma kakvo stihoklepstvo....samo naciljaš toljagom posred lustera i za kosu odvučeš u brlog:(
i za kraj izjava jedne mudre glave koja je toliko bolno istinita.izjava,ne mudra glava:)
Sve naše najveće ljubavi netko drugi jebe!............. Charles Bukowski.

zadnjih nekoliko dana nisam spojio ukupno 8 sati sna.od kada se počeo kopati plinovod ispod moga prozora podočnjaci mi rastu poput hrvatskog vanjskog duga.nervozan sam,neispavan,natečen u licu kao da su me silovale nadrkane ose i zbog podočnjaka izgledam kao da me zdravko tomac pravio.
zašto onaj polupismeni bauštelac sa 2 razreda osnovne škole koji u životu nije pročitao ništa dulje od sms poruke mora znati sve narodnjačke pjesme???!!!i onda se ranom zorom nadglasava sa pokvarenim bagerom jodlajući sevdah u ritmu lopate i krampa.koliko je uporan u skidanju miroslava ilića i jelene karleuše još će mi pod prozor dovuć srnu,olića i balabana.ima sve da ih zalijem vrelim uljem.
vratite mi moje dvorište,pizda vam materina.hoću da me budi cvrkut ptica i guženje susjeda sa trećeg kata,a da liježem u krevet uz zvuke alarma provaljenog kioska i makljažu olinjalih mačaka lutalica.jebo vas plin,da vas jebo.
i zašto se kreten morao posrati iza bagera,a meni ravno ispod prozora smještenog u prizemlju.jebali ga sendvič od parizera i hladna pivčina.govno mu smrdi toliko da mi se ni rolete više ne žele spustiti .
ne mogu više,sutra krećem goloruk na bagere poput naših djedova na švapske tenkove.jer ako se ovako nastavi morat ću poput vinka pintarića spavati na klupi u parkiću prekriven sa sportskim novostima.
i zašto onaj vozač bagera krajnje priglupog pogleda sa niskoprofilnim čelom i spojenim obrvama ne stavi majicu preko svog debelog,oznojenog i predlakavog tijela.toliko je dlakav da bi i majmuna posramio.pokvari ti se dioptrija,a želudac okrene kada ga ranom zorom ugledaš onako zavaljenog na sjedalu bagera kako rukom briše znoj ispod pazuha i onda ga otrese poput sline po asfaltu.trebalo bi ga uslikati i poljepiti slike po teglicama,tako da djeca više ne kradu pekmez od straha.i jebo ga onaj što mu dao vozačku.nek sada on popravlja novu fasadu koju je ovaj čoban sa više dlaka od perzijskog tepiha odvalio kurčeći se vožnjom bagera u rikverc.
i zašto onaj glembaj sa inteligencijom neispravnog fena za kosu mora zavijati poput kojota sa jajima stisnutim drobilicom za orahe na svaki par sisa koje se zakotrljaju ulicom.i zašto mu nitko nije objasnio da ulet "đes pičko"ne prolazi u urbanim sredinama sa asfaltiranim putevima i sprovedenom strujom i vodom....urbanim mjestima kakvim njegovo selo sigurno ne pripada jer očito njemu još u glavi volovi riču.
pokušao sam ih podmititi ostavljajući im hladne karlovačke pod prozorom,ali mi je stoka nezahvalna samo zapišala fasadu i nastavila sa kopanjem
i što je najgore,radovi se odvijaju taman u vrijeme ispitnih rokova.pokušavam se skoncentrirati,ali mi se matematika svodi na slijedeće:3 mrtva bauštelca+2 minirana bagera+......
polijepit ću po drveću oglase slijedećeg sadržaja:
udomite me(samo na par dana)!!!!
ne hrčem,ne piškim u krevet,malo jedem,veselo mašem repom,ne ostavljam dlake po tepihu i ne grizem susjede.
doduše,onog jednog sam zveknuo šakom,ali psssssssssssst.
danas sam potražio osvježenje na plaži.nasukao sam svoju trbušinu u plićaku i vegetirao poput prelijenog truta.mislim,krenuo sam ja i plivati,ali sam odustao kada me je prestigla odbačena kora od banane.

ne može nam nitko ništa
jači smo od sudbineeeee......
već dobrano navučeni na narodnjake ovaj smo hit jednoglasno proglasili himnom našeg sportskog tima na ohridskoj elektrijadi.medjutim,niti ovi stihovi nas nisu spasili od brutalnih poraza u svim sportovima u kojima smo nastupili.nogomet,košarka,stolni tenis,šah.......jednostavno,kobinacija alkohola i neprospavanih noći bila je prevelik teret na našim leđima u nadmetanju sa trijeznim i naspavanim protivnicima.posebno je odjeknuo poraz naših košarkaša rezultatom 87:6 i pokušaj trice našeg beka šutera kada je lopta u visokom luku preletjela tablu i završila na susjednom igralištu.
međutim,svako zlo za neko dobro.ispadanjem iz daljnjeg natjecanja odjednom smo imali višak slobodnog vremena.
istrčavamo nasred ceste i riskirajući gaženje ukrcavamo se u lokalni taxi.za cijenu od nepunog eura taxist nas odbacuje do struge,grada na ohridskom jezeru smještenog neposredno uz albansku granicu.

iskrcavamo se kod drvenog mosta preko rijeke crni drim po kojem počinjemo skakati kao kastrirani pavijani sa vrelim ugljenom u šupku.prestajemo kada nam uspaničeni prolaznici pokazuju tabelu na kojoj piše da je zbog dotrajalosti most u raspadajućem stanju i da je dovoljan čak i prdac od krtice pa da se svi survamo u hladnu vodu.krećemo u razgledavanje centra,ali ubrzo bacamo sidro u prvom restoranu iz kojeg nas je po nosu zašamarao miris makedonskog specijaliteta,gravče na tavče.
ljubazni domaćini nam za aperitiv donose domaću rakiju i to u količini dostatnoj za obaranje sa nogu kordona okorjelih alkosa.greškom grizem preljutu papriku pa suzama natapam parkete.
prežderani i dobrano urokani alkoholom nastavljamo sa obilaskom.ulećemo u neku agenciju i za sitne pare sredjujemo prijevoz taxijem do albanije.
nakon nekoliko minuta ugodne vožnje ugledali smo granični prijelaz na kojem se vijorila ova zastava...

taxist se zaustavlja i objašnjava nam da on ne smije preko,ali da nas sa druge strane granice čeka neki njegov rođak koji će nas odvesti do pogradeca,najbližeg albanskog grada makedonskoj granici.ekspedicija u sastavu:monjac kao vođa puta,poldrugo u službi snimatelja i moja malenkost sumoalkoholičar u funkciji dežurnog njurgala pješice prelazimo makedonsko-albansku granicu.plaćamo carinicima 10 eura za prelaz granice i odjednom nekim nevidljivim vremenskim strojem vraćamo se stotinjak godina unatrag.ušli smo u albaniju.
albanski predsjednik je dugo godina bio izvjesni paranoik enver hoxa koji si je umislio da netko želi osvojiti ovaj šupak svemira od njegove države.da bi obranio zemlju od mrskih neprijatelja medju kojima je bila i tadašnja jugoslavija enver hoxa je dao izgraditi ni više ni manje nego 1 000 000 bunkerakoji sada dominiraju krajolikom.

upoznajemo se sa albancem koji će nekoliko slijedećih sati biti naš taxist i vodič u isto vrijeme.krećemo.vozač sječe zavoje kao da rastura play station,pa se zbog kostantnog prestizanja više vozimo pogrešnom trakom.prestižemo samo dvije vrste vozila,najnovije merzedese ili zaprežna kola.trećeg nema.stižemo u pogradec i na glavnom željezničkom kolodvoru nailazimo na kravu privezanu za peron.grad je u katasrofalnom stanju sa derutnim zgradama i cestama bogatijim rupama od ementalera.

zavaljujemo se na pivu i pokušavamo pronaći razglednice.nitko ne priča engleski,a hrvatski zbog prevelike sličnosti sa srpskim nije poželjno koristiti prilikom komunikacije.mlataranjem rukama konačno nalazimo razglednice u nekakvoj knjižari.prodavač nam daje snop od jedno 200 komada medju kojima ima razglednica iz pariza,londona,grčke,turske.....?????kao,puno pozdrava iz albanije,a na slici eiffelov toranj.
raspitujući se za poštu upadamo u jedini gradski hotel u kojem nas recepcionar fascinira odličnim poznavanjem engleskom.
do you speak english?
YES!!!!
were is the post office?
i dont understund:(((
molimo ga na tarzanovskom engleskom da nam kupi markice u pošti i da pošalje razglednice.iako smo bili ubijeđeni da su razglednice završile u smeću,a naši euri u njegovom džepu;moram priznat da su sve razglednice stigle.svaka čast.
nakon što smo popili pivo,poslali razglednice i izvrnuli zglob na cesti punoj rupa uslijedio je trenutak povratka.

nakon 2 sata boravka u albaniji bilo je vrijeme za povratak u civilizaciju.makar,za makedoniju znaju posprdno reći:jebeš zemlju kojoj je albanija zapad:))))