ne može nam nitko ništa
jači smo od sudbineeeee......
već dobrano navučeni na narodnjake ovaj smo hit jednoglasno proglasili himnom našeg sportskog tima na ohridskoj elektrijadi.medjutim,niti ovi stihovi nas nisu spasili od brutalnih poraza u svim sportovima u kojima smo nastupili.nogomet,košarka,stolni tenis,šah.......jednostavno,kobinacija alkohola i neprospavanih noći bila je prevelik teret na našim leđima u nadmetanju sa trijeznim i naspavanim protivnicima.posebno je odjeknuo poraz naših košarkaša rezultatom 87:6 i pokušaj trice našeg beka šutera kada je lopta u visokom luku preletjela tablu i završila na susjednom igralištu.
međutim,svako zlo za neko dobro.ispadanjem iz daljnjeg natjecanja odjednom smo imali višak slobodnog vremena.
istrčavamo nasred ceste i riskirajući gaženje ukrcavamo se u lokalni taxi.za cijenu od nepunog eura taxist nas odbacuje do struge,grada na ohridskom jezeru smještenog neposredno uz albansku granicu.

iskrcavamo se kod drvenog mosta preko rijeke crni drim po kojem počinjemo skakati kao kastrirani pavijani sa vrelim ugljenom u šupku.prestajemo kada nam uspaničeni prolaznici pokazuju tabelu na kojoj piše da je zbog dotrajalosti most u raspadajućem stanju i da je dovoljan čak i prdac od krtice pa da se svi survamo u hladnu vodu.krećemo u razgledavanje centra,ali ubrzo bacamo sidro u prvom restoranu iz kojeg nas je po nosu zašamarao miris makedonskog specijaliteta,gravče na tavče.
ljubazni domaćini nam za aperitiv donose domaću rakiju i to u količini dostatnoj za obaranje sa nogu kordona okorjelih alkosa.greškom grizem preljutu papriku pa suzama natapam parkete.
prežderani i dobrano urokani alkoholom nastavljamo sa obilaskom.ulećemo u neku agenciju i za sitne pare sredjujemo prijevoz taxijem do albanije.
nakon nekoliko minuta ugodne vožnje ugledali smo granični prijelaz na kojem se vijorila ova zastava...

taxist se zaustavlja i objašnjava nam da on ne smije preko,ali da nas sa druge strane granice čeka neki njegov rođak koji će nas odvesti do pogradeca,najbližeg albanskog grada makedonskoj granici.ekspedicija u sastavu:monjac kao vođa puta,poldrugo u službi snimatelja i moja malenkost sumoalkoholičar u funkciji dežurnog njurgala pješice prelazimo makedonsko-albansku granicu.plaćamo carinicima 10 eura za prelaz granice i odjednom nekim nevidljivim vremenskim strojem vraćamo se stotinjak godina unatrag.ušli smo u albaniju.
albanski predsjednik je dugo godina bio izvjesni paranoik enver hoxa koji si je umislio da netko želi osvojiti ovaj šupak svemira od njegove države.da bi obranio zemlju od mrskih neprijatelja medju kojima je bila i tadašnja jugoslavija enver hoxa je dao izgraditi ni više ni manje nego 1 000 000 bunkerakoji sada dominiraju krajolikom.

upoznajemo se sa albancem koji će nekoliko slijedećih sati biti naš taxist i vodič u isto vrijeme.krećemo.vozač sječe zavoje kao da rastura play station,pa se zbog kostantnog prestizanja više vozimo pogrešnom trakom.prestižemo samo dvije vrste vozila,najnovije merzedese ili zaprežna kola.trećeg nema.stižemo u pogradec i na glavnom željezničkom kolodvoru nailazimo na kravu privezanu za peron.grad je u katasrofalnom stanju sa derutnim zgradama i cestama bogatijim rupama od ementalera.

zavaljujemo se na pivu i pokušavamo pronaći razglednice.nitko ne priča engleski,a hrvatski zbog prevelike sličnosti sa srpskim nije poželjno koristiti prilikom komunikacije.mlataranjem rukama konačno nalazimo razglednice u nekakvoj knjižari.prodavač nam daje snop od jedno 200 komada medju kojima ima razglednica iz pariza,londona,grčke,turske.....?????kao,puno pozdrava iz albanije,a na slici eiffelov toranj.
raspitujući se za poštu upadamo u jedini gradski hotel u kojem nas recepcionar fascinira odličnim poznavanjem engleskom.
do you speak english?
YES!!!!
were is the post office?
i dont understund:(((
molimo ga na tarzanovskom engleskom da nam kupi markice u pošti i da pošalje razglednice.iako smo bili ubijeđeni da su razglednice završile u smeću,a naši euri u njegovom džepu;moram priznat da su sve razglednice stigle.svaka čast.
nakon što smo popili pivo,poslali razglednice i izvrnuli zglob na cesti punoj rupa uslijedio je trenutak povratka.

nakon 2 sata boravka u albaniji bilo je vrijeme za povratak u civilizaciju.makar,za makedoniju znaju posprdno reći:jebeš zemlju kojoj je albanija zapad:))))