nedjelja, 23.09.2007.

U njedra mi sipaj vina da se napijem...

U četvrtak navečer odjebala sam Boljeg. Nije mi bilo lako, ni jednostavno. Nekoliko trenutaka kasnije Najbolji je odjebao mene. Shit. Veliki shit. U glavi kaos. Tako je i nastala pjesma "Grčevi". Dan prije sve je bilo savršeno. Presavršeno. Zašto mi tad nije bilo jasno da se Bog opet poigrava sa mnom? Jesam li donijela pravu odluku? Ništa mi više nije jasno. Posve izgubljena, zaspala sam u bunilu.

21.09. petak

Probudila sam se s jednakom boli u prsima s kojom sam i zaspala. Koliko puta srce može puknuti? Skupljam snagu, ustajem iz kreveta i spremam se za školu. Bez volje ulazim i izlazim iz autobusa, kao što ulazim i izazim iz škole. Ipak, nadam se da sam opet nešto krivo shvatila. Smijem se iako mi se povraća. Sjedim i tupo gledam u nepostojeću točku negdje tamo ispred mene. Samo je jedna slika pred očima. On i ja. Najgore moguće pitanje peče mi savjest. Je li se pomirio sa curom? Ozbiljna, pogledala sam duboko u njegove oči. Odgovor sam pronašla u podrugljivom osmijehu. Htjela sam pobjeći. Ne mogu ga više gledati.

...idi što dalje, dalje od mene...

Nakon nekoliko sati, na kavi poslije škole, srećem Boljeg. Vozi me kući, pravimo se da ništa nije bilo. Iako sam u vlastitoj glavi završila s njim, jedna novost natjerala me je da preispitam vlastite postupke. Bolji odlazi, i ne vraća se. Odlazi za 2 tjedna. Ne svojom voljom, posao je u pitanju i on tu ne može više ništa. Cijelo društvo je u kurcu. Nitko ne zna što bi rekao. Svi šute, on se trese od nervoze, ne može me ni u oči pogledati.
"Idemo van večeras?"
"Idemo. I napit ćemo se kao stoka." ...

Ajde, ajde, nije sve tako crno- sivo je.
Ajde, pa počni se više spremati za van. Nemam volje. Svake sekunde sve mi je teže i teže. Ipak, spremila sam se. Dok smo došle do birca, frendica >C< i ja već smo bile ukomirane. Ulazimo u birc, zauzimamo mjesto. Čekajući drugu frendicu >N<, shvaćamo da se ova noć više nikada neće ponoviti. Pijemo. Ločemo. Sve samo da zaboravim na bol. Jesam li uspjela? O, da. Itekako. Izlazimo iz birca, teturajući odlazimo u drugi. Tamo su Oni. Ostatak društva. Tamo je Bolji. Tamo su još dvojica- trojica koje barim. Ipak, grizodušje je preveliko, čak i u tom trenutku kad alkohol briše sve osjećaje. Svi plešu. Svi pjevaju. Nitko nije normalan. Takvo što nikada u životu nisam doživjela. Bolji sjedi. Tužan i izgubljen. Žao mi ga je. Uskoro, pada pod naš utjecaj. Osmijeh mu krasi lice, pleše, gledamo se. Nije mi teško. Onu prazninu koja je nastala u meni popunio je alkohol. Odlazimo u treći birc, no, ne zadržavamo se dugo. Frendica >C< i ja jedva odlazimo do fast fooda. Znam, znam koja budala tako pijana ide još i jesti? E, pa mi. To je svojevrstan ritual. Ulazimo u auto. E tu me već počinje izdavati vlastito sjećanje. Sjećam se samo bljeskova i nečijih lica. Bolji i ja odlazimo. Nije mi dobro. Stvarno mi nije dobro. Izlazim iz auta i povraćam. Ispovraćala sam dušu i sve što se moglo. Ponovno sjedam u auto. Tresem se. Zagrlio me je. Zaspala sam. Spavala sam sat i 45min. Kad sam se probudila, ležao je pokraj mene i gledao me.
"Šta radiš ti?"
"Ležim i gledam tebe kako spavaš."
... Da je netko drugi bio sa mnom tada, mogao me je silovati i šta ja znam još što sve ne. Eto, toliko sam bila ukomirana. Koja bi budala tad bila uz mene i čuvala me?
Subotnji mamurluk je prošao. Hvala Bogu.
Ipak, nakon svega; opet se potajno nadam (skrivajući to čak i od sebe same) onom istom oštom pogledu Najboljeg...
Bilo mi je fenomenalno vani, bez obzira na sve. Preživjela sam još jedan pad i to je najbitnije. Koliko će mi trebati da opet ustanem, to je već druga stvar.

...u tajnoj pregradi svog srca, kao uspomenu još te čuvam...

četvrtak, 20.09.2007.

Grčevi . . .

Grčevi i nemir,
slabost u dahu.
Hladno je.
Zgrčio se osmijeh,
poteklo grizodušje.
Hladno je.
Predala se uzalud,
bila sretna.
Prvi put
dala sve.
Sašiveno
puklo je srce.
Ljubila slučajno
srećom izazvana
ponadala se
ljubavi.
Hladno je.
Boli.
Ne prestaje.

Ne,
ne plačem,
noćas
umirem.

utorak, 18.09.2007.

Promjena

Kao prvo htjela bih vam se svima zahvaliti na silnim komentarima i lijepim riječima podrške koje ste mi uputili. Ne događa se to ipak svaki dan... No, ne bih htjela da pomislite (vi koji me ne poznajete) da sam ja namrgođena i tužna osoba kojoj nije do ničega stalo. Zapravo, da me upoznate jako biste se iznenadili. Istina je da sam pesimistična, ali to se odražava samo na nekim pogledima i životnim stavovima kao npr. kad se budem utapala nitko mi neće pružiti ruku već će me još gurnuti štapom da potonem dublje. Inače sam energična (što ponekad prelazi u živčanost, ali za to nisam ja kriva nego otprije poznate posljedice koje vučem iz djetinjstva) i vesela osoba koja se trudi razveseliti sve oko sebe, pa čak, ako je to potrebno, ići od osobe do osobe i valjati gluposti; brukati se samo da bih vidjela osmijeh na nečijem licu. Prije mi to nije bilo pretjerano bitno, no, od ovog ljeta su se mnoge stvari promijenile. Iz bolno iskrene osobe postala sam okrutno iskrena i baš sve što mi prolazi kroz mozak u nekom trenutku kažem, bez obzira na to tko se nalazi oko mene. Nekima ljudima se to jako svidjelo i čak im je smiješno što više ne jebem živu silu i baš sve što mislim o nekoj osobi to joj izravno u lice i kažem. No, te druge ljude kojima to sve govorim njima se to (kao što bih i očekivala) ne sviđa. Ne znam koji mi je kurac, ali imam neku potrebu da baš svima "spustim" i da sve zajebavam, pa čak i profesore; njih još možda i najviše; i to na poseban način. Svi me pitaju šta mi je, što se sa mnom dogodilo... Nisam pretjerano sretna što sam zaljubljena, ali ja si tu previše ne mogu pomoći. Imam nekih ljubavnih dvojbi koje moram riješiti pod hitno, a muka mi je kad god se toga sjetim. Moram izabrati (a zašto?!) između Boljeg i Najboljeg. Znam, znam, svi ćete reći odaberi Najboljeg, ali ni to nije tako jednostavno. Bolji ludi za mnom; što inače ne volim, ja volim trčati za dečkima, a onda opet kad ih dobijem nisu mi zanimljivi...to su one igre mačke i miša... On bi apsolutno sve učinio za mene. Nije da mi je loše s njim, super mi je, ali kad pomislim na Najboljeg stvore se mnogi problemi i sav ostali svijet stane. Najbolji je hmmm....jednostavno najbolji. Sve što sam ikad tražila od dečka i u potpunosti mi odgovara kao osoba. S njim mi je presavršeno, ali...ON IMA CURU. Znam, ni to nije problem, jer ju je već prevario sa mnom, ali ... Tu sve staje. Od toga nema dalje. Mogla bih se ja potruditi i bilo bi sve kako bih ja htjela, ALI moja najgora mana koja mi je uvijek stvarala probleme zove se ponos. I? Što učiniti? ...
Btw napokon mi je došlo do glave da je ovo blog i da mi je krajnje vrijeme da se počnem uistinu otvarati... tako da možete očekivati stvarno svašta...

četvrtak, 13.09.2007.

Djetinjstvo...

Jučer sam prošla kroz svoju staru ulicu. Nijedan osjećaj nije me obuzeo. Jučer sam išla kod doktora, ništa strašno- upala sinusa, standardno. U toj ulici koja vodi do Doma zdravlja proživjela sam veći dio svog života, svoje djetinjstvo. Ne mogu reći da me ne vežu lijepe uspomene za tu ulicu jer smo doslovno non- stop bili na ulici i nogometnom igralištu. No, mogu reći da me za kuću u kojoj sam živjela vežu ne baš tako lijepe uspomene.
Kao što znate, rat je uništio većinu ljudskih života (onih koji su preživjeli) i ostavio ogromne traume na svima. Istina, bila sam dijete, ne baš preveliko da sve zapamtim. Ipak, jedan od razloga mog preranog mentalnog sazrijevanja (već na kraju osnovne škole) je i taj glupi rat. Nije bilo baš lako biti jedina hrvatska obitelj na području u kojem vlada ratno stanje i nacionalna netrpeljivost. Svejedno nikoga ne mrzim, bez obzira na sve što sam doživjela i što sam bila prisiljena gledati. No, danas me neke stvari ipak zabole. Oni imaju veća prava u državi koju su htjeli razoriti i pokoriti, oni su na boljim položajima, oni ne žele preuzeti odgovornost za sve što su učinili sebi "nepoželjnima" i tako unedogled. Teško mi je gledati kako pljuju po Hrvatskoj a žive u njoj i iskorištavaju je maksimalno. Dobro, nije savršena ali nismo baš ni mi sami krivi za to. Svakim danom postajem sve više ogorčenija što se politike tiče. Mene više zaboli tko je šta, ne sudim ljude po nacionalnosti, narodnosti, boji kože, vjere i ostalom. Ako si pošten i dobar čovjek za mene si prvenstveno čovjek i ništa više niti manje. Tako se odnosim prema drugima i očekujem da se oni odnose prema meni. To bi bilo to što se te teme tiče.
Nerado prolazim tom ulicom. Često govorim sama sebi da je to sve samo u mojoj glavi, nasmijem se, pozdravim stare komšije, primjetim njihov osmijeh sažaljenja, kod nekih i umjetni osmijeh. Rat je teškim pritiscima razorio mnoge obitelji u smislu rastave braka, napuštanja i sl. Razorio je i moju. Nikada nije bila savršena, ali je bila moja. To sam nekada mislila. Sad mi je drago što smo otišli od njega. Zapravo nismo mi otišli od moga oca, on je nas (moju mamu, sestru i mene) izbacio na ulicu ovim riječima "Imate 48h da se iselite iz kuće!" s tim da je prethodno lupao po vratima kao manijak i da nisam mogla spavati sve dok se nismo iselili. Nisam ja spavala ni ranije. Zamislite dijete od 5 godina, onako malo, jadno, jedva i razmišlja svojom glavom. E sad zamislite da to dijete gleda svaki dan kako njezin najbolji i jedini tatica mlati njezinu najbolju i jedinu majku jer mu ona ne može dati novce koje on traži za kockanje. Na sve to još dodajte da mi je isto tako mlatio i sestru, mene nije jer sam mu ja bila mezimica. Ponekad je i mene, ispričavajući mi se riječima "Samo malo da seka ne bude ljuta što tebe ne tučem". I tu nije kraj. Ne, ni blizu. Ostala djeca su me ignorirala jer sam bila najmlađa i nisu se htjeli igrati sa mnom. Kad sam se i igrala s njima (vrlo, vrlo rijetko) to baš i nije završavalo na lijep način. Npr. jednom mi je neki mali zabio kuhinjski nož u glavu, još uvijek imam brazde po glavi. Za to što se događalo unutar moje obitelji nitko nije znao. Kad je operacija "Oluja" bila završena i svi dijelovi Krajine bili oslobođeni, u koji je spadalo i naše područje Pounja, moj otac je počeo varati moju majku sa njezinom tada najboljom prijateljicom. Tjednima je ulazio i izlazio iz kuće kako mu se prohtjelo, isto tako iznosio iz kuće sve što mu se svidjelo a ništa nije bilo njegovo. Tad sam bila 1. osnovne. Njegova ljubavnica imala je kuću tik do moje škole. On se uskoro preselio kod nje i ja sam ga viđala svaki dan na njezinom trijemu. Okretala sam glavu od njega jer me je bilo sram gledati. Mojoj sestri je bilo još teže jer ga se bojala više nego smrti. Nakon godinu dana, jedne večeri nas je jednostavno istjerao iz kuće. Općina nam je dodijelila mali jednosobni stan bez ikakvih osnovih uvjeta za život. U kupaonici su rasle alge i u njoj nije bilo ničega osim wc- školjke. Parketa nije bilo kao ni stolarije (vrata, prozora...). Ipak moja majka je uspjela i nakon svega toga izboriti se za nas i naše dobro. Nikoga nije bilo da nam da podršku. Uskoro su se i službeno razveli. Nikad nije pitao za nas, nijedan rođendan nije čestitao, nije pitao jesmo li žive i imamo li uopće šta jesti. Alimentaciju naravno nije plaćao niti je plaća.
Danas, nakon toliko godina imam polusestru, koja izgleda isto kao i ja u njezinim godinama, koja živi u mojoj kući, koja spava u mojoj sobi, koja se igra u mome dvorištu, koja ima istu baku i djeda kao i ja. Danas, nakon svega što nam je napravio on se usudi zaustaviti me na ulici i pitati zašto ne dođem kod njega, usudi se reći da je moja majka kurva, uzima si pravo da mi zabrani nešto...
Nisam ga vidjela od ljetos, kad me je na plaži pred cijelim društvom osramotio. Znam da mu je s godinama sve teže i teže i da shvaća da je napravio veliku grešku. No, on pojma nema kakvo sam ja zlo i kakva sam osoba postala. Nije me nikad poznavao niti će me ikad poznavati. Ja mu se za razliku od moje sestre nikad neću obratiti i nešto tražiti od njega. Punoljetna sam i sama odgovaram za svoje postupke. Ako mi ikad spomene mamu u lošem kontekstu bila bih ga u stanju ubiti, ali za ozbiljno. Moja mala polusestra obožava mene i moju sestru i pojma nema za sve što je on nama učinio. Još je premlada da shvati, iako sam ja u njezinim godinama već bila istjerana iz vlastite kuće od vlastitog oca. Pa kako sam onda ja to tad uspjela shvatiti?

utorak, 11.09.2007.

The end ili ...?

Žalobno. Od sebe pobjeći ne mogu, ma koliko se trudila. Ja sam nadarena nevjerojatnim darom da sve što me čini sretnom uništim. Preočito je da posjedujem snagu koja me drži na životu a sve ostalo odbija od mene. Meni je jasno da svaki dan sreće zamijeni godina očaja. Ponos? Ne. Po prvi put u mome životu pregazila sam vlastiti ponos i opet dobila ništa. Previše je gorak taj okus zaljubljenosti. Žalobno. A baš sam pomislila da sam napokon sretna...
...još srce skupljam po tlu...

Možda je vrijeme da konačno prestanem pisati blog i zatvorim ovo poglavlje svog života.

subota, 08.09.2007.

Zaljubljena...

Zaljubljena sam. Jesam li sretna? Jesam. Dugo nisam bila sretna u ljubavi. I moglo bi se reći da je to potpuno novi osjećaj za mene. Koliko god otrcano i smješno zvučalo srce mi užasno brzo udara, "leptirići" se množe po trbuhu, lice mi se rumeni, ruke tresu, pere me neka čudna nervoza, nekakav nemir, čežnja, SREĆA. Izolirana sam od svijeta, od svega prolaznog, za mene vrijeme stoji. Vrijeme u mojem svemiru ne teče, i ovaj put ja nisam sama, u mojem svijetu samo su njegove oči i njegov osmijeh. Neću pisati ljigotine poput- njegova sreće i moja je sreća, njegova tuga i moja je tuga...to mrzim.
Zaljubljena sam. I život ima smisla. Zrak koji udišem je ružičast, nebo je oblačno; ali meni kiša ne smeta, ne sakrivam se pod kišobran osamljenosti. Moja krila su mokra i ne mogu letjeti, ali ni ne trebam. Nisam više izgubljena na Zemlji. Pronašla sam svog palog anđela pokisnulih krila, zarobila me njegova bjelina i oštri sjaj u oku. Od danas ponovno živim.

ponedjeljak, 03.09.2007.

Brodolom

Brodolom
more gnjeva ispire
napuknutu palubu
i udara
udara
lomi od stijene dvoličnosti.

Očigledno
moj brodolom
posljedice sreće
ljubav u srcu mom
pogrešna vjera
i potonulo sidro.

Sol u plućima
pogrešan krik
poziv upomoć
posljednji gutljaji gorčine
prazna luka
uništen brod.

Očigledno
moj brodolom.