nedjelja, 23.09.2007.

U njedra mi sipaj vina da se napijem...

U četvrtak navečer odjebala sam Boljeg. Nije mi bilo lako, ni jednostavno. Nekoliko trenutaka kasnije Najbolji je odjebao mene. Shit. Veliki shit. U glavi kaos. Tako je i nastala pjesma "Grčevi". Dan prije sve je bilo savršeno. Presavršeno. Zašto mi tad nije bilo jasno da se Bog opet poigrava sa mnom? Jesam li donijela pravu odluku? Ništa mi više nije jasno. Posve izgubljena, zaspala sam u bunilu.

21.09. petak

Probudila sam se s jednakom boli u prsima s kojom sam i zaspala. Koliko puta srce može puknuti? Skupljam snagu, ustajem iz kreveta i spremam se za školu. Bez volje ulazim i izlazim iz autobusa, kao što ulazim i izazim iz škole. Ipak, nadam se da sam opet nešto krivo shvatila. Smijem se iako mi se povraća. Sjedim i tupo gledam u nepostojeću točku negdje tamo ispred mene. Samo je jedna slika pred očima. On i ja. Najgore moguće pitanje peče mi savjest. Je li se pomirio sa curom? Ozbiljna, pogledala sam duboko u njegove oči. Odgovor sam pronašla u podrugljivom osmijehu. Htjela sam pobjeći. Ne mogu ga više gledati.

...idi što dalje, dalje od mene...

Nakon nekoliko sati, na kavi poslije škole, srećem Boljeg. Vozi me kući, pravimo se da ništa nije bilo. Iako sam u vlastitoj glavi završila s njim, jedna novost natjerala me je da preispitam vlastite postupke. Bolji odlazi, i ne vraća se. Odlazi za 2 tjedna. Ne svojom voljom, posao je u pitanju i on tu ne može više ništa. Cijelo društvo je u kurcu. Nitko ne zna što bi rekao. Svi šute, on se trese od nervoze, ne može me ni u oči pogledati.
"Idemo van večeras?"
"Idemo. I napit ćemo se kao stoka." ...

Ajde, ajde, nije sve tako crno- sivo je.
Ajde, pa počni se više spremati za van. Nemam volje. Svake sekunde sve mi je teže i teže. Ipak, spremila sam se. Dok smo došle do birca, frendica >C< i ja već smo bile ukomirane. Ulazimo u birc, zauzimamo mjesto. Čekajući drugu frendicu >N<, shvaćamo da se ova noć više nikada neće ponoviti. Pijemo. Ločemo. Sve samo da zaboravim na bol. Jesam li uspjela? O, da. Itekako. Izlazimo iz birca, teturajući odlazimo u drugi. Tamo su Oni. Ostatak društva. Tamo je Bolji. Tamo su još dvojica- trojica koje barim. Ipak, grizodušje je preveliko, čak i u tom trenutku kad alkohol briše sve osjećaje. Svi plešu. Svi pjevaju. Nitko nije normalan. Takvo što nikada u životu nisam doživjela. Bolji sjedi. Tužan i izgubljen. Žao mi ga je. Uskoro, pada pod naš utjecaj. Osmijeh mu krasi lice, pleše, gledamo se. Nije mi teško. Onu prazninu koja je nastala u meni popunio je alkohol. Odlazimo u treći birc, no, ne zadržavamo se dugo. Frendica >C< i ja jedva odlazimo do fast fooda. Znam, znam koja budala tako pijana ide još i jesti? E, pa mi. To je svojevrstan ritual. Ulazimo u auto. E tu me već počinje izdavati vlastito sjećanje. Sjećam se samo bljeskova i nečijih lica. Bolji i ja odlazimo. Nije mi dobro. Stvarno mi nije dobro. Izlazim iz auta i povraćam. Ispovraćala sam dušu i sve što se moglo. Ponovno sjedam u auto. Tresem se. Zagrlio me je. Zaspala sam. Spavala sam sat i 45min. Kad sam se probudila, ležao je pokraj mene i gledao me.
"Šta radiš ti?"
"Ležim i gledam tebe kako spavaš."
... Da je netko drugi bio sa mnom tada, mogao me je silovati i šta ja znam još što sve ne. Eto, toliko sam bila ukomirana. Koja bi budala tad bila uz mene i čuvala me?
Subotnji mamurluk je prošao. Hvala Bogu.
Ipak, nakon svega; opet se potajno nadam (skrivajući to čak i od sebe same) onom istom oštom pogledu Najboljeg...
Bilo mi je fenomenalno vani, bez obzira na sve. Preživjela sam još jedan pad i to je najbitnije. Koliko će mi trebati da opet ustanem, to je već druga stvar.

...u tajnoj pregradi svog srca, kao uspomenu još te čuvam...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.