Jučer sam prošla kroz svoju staru ulicu. Nijedan osjećaj nije me obuzeo. Jučer sam išla kod doktora, ništa strašno- upala sinusa, standardno. U toj ulici koja vodi do Doma zdravlja proživjela sam veći dio svog života, svoje djetinjstvo. Ne mogu reći da me ne vežu lijepe uspomene za tu ulicu jer smo doslovno non- stop bili na ulici i nogometnom igralištu. No, mogu reći da me za kuću u kojoj sam živjela vežu ne baš tako lijepe uspomene.
Kao što znate, rat je uništio većinu ljudskih života (onih koji su preživjeli) i ostavio ogromne traume na svima. Istina, bila sam dijete, ne baš preveliko da sve zapamtim. Ipak, jedan od razloga mog preranog mentalnog sazrijevanja (već na kraju osnovne škole) je i taj glupi rat. Nije bilo baš lako biti jedina hrvatska obitelj na području u kojem vlada ratno stanje i nacionalna netrpeljivost. Svejedno nikoga ne mrzim, bez obzira na sve što sam doživjela i što sam bila prisiljena gledati. No, danas me neke stvari ipak zabole. Oni imaju veća prava u državi koju su htjeli razoriti i pokoriti, oni su na boljim položajima, oni ne žele preuzeti odgovornost za sve što su učinili sebi "nepoželjnima" i tako unedogled. Teško mi je gledati kako pljuju po Hrvatskoj a žive u njoj i iskorištavaju je maksimalno. Dobro, nije savršena ali nismo baš ni mi sami krivi za to. Svakim danom postajem sve više ogorčenija što se politike tiče. Mene više zaboli tko je šta, ne sudim ljude po nacionalnosti, narodnosti, boji kože, vjere i ostalom. Ako si pošten i dobar čovjek za mene si prvenstveno čovjek i ništa više niti manje. Tako se odnosim prema drugima i očekujem da se oni odnose prema meni. To bi bilo to što se te teme tiče.
Nerado prolazim tom ulicom. Često govorim sama sebi da je to sve samo u mojoj glavi, nasmijem se, pozdravim stare komšije, primjetim njihov osmijeh sažaljenja, kod nekih i umjetni osmijeh. Rat je teškim pritiscima razorio mnoge obitelji u smislu rastave braka, napuštanja i sl. Razorio je i moju. Nikada nije bila savršena, ali je bila moja. To sam nekada mislila. Sad mi je drago što smo otišli od njega. Zapravo nismo mi otišli od moga oca, on je nas (moju mamu, sestru i mene) izbacio na ulicu ovim riječima "Imate 48h da se iselite iz kuće!" s tim da je prethodno lupao po vratima kao manijak i da nisam mogla spavati sve dok se nismo iselili. Nisam ja spavala ni ranije. Zamislite dijete od 5 godina, onako malo, jadno, jedva i razmišlja svojom glavom. E sad zamislite da to dijete gleda svaki dan kako njezin najbolji i jedini tatica mlati njezinu najbolju i jedinu majku jer mu ona ne može dati novce koje on traži za kockanje. Na sve to još dodajte da mi je isto tako mlatio i sestru, mene nije jer sam mu ja bila mezimica. Ponekad je i mene, ispričavajući mi se riječima "Samo malo da seka ne bude ljuta što tebe ne tučem". I tu nije kraj. Ne, ni blizu. Ostala djeca su me ignorirala jer sam bila najmlađa i nisu se htjeli igrati sa mnom. Kad sam se i igrala s njima (vrlo, vrlo rijetko) to baš i nije završavalo na lijep način. Npr. jednom mi je neki mali zabio kuhinjski nož u glavu, još uvijek imam brazde po glavi. Za to što se događalo unutar moje obitelji nitko nije znao. Kad je operacija "Oluja" bila završena i svi dijelovi Krajine bili oslobođeni, u koji je spadalo i naše područje Pounja, moj otac je počeo varati moju majku sa njezinom tada najboljom prijateljicom. Tjednima je ulazio i izlazio iz kuće kako mu se prohtjelo, isto tako iznosio iz kuće sve što mu se svidjelo a ništa nije bilo njegovo. Tad sam bila 1. osnovne. Njegova ljubavnica imala je kuću tik do moje škole. On se uskoro preselio kod nje i ja sam ga viđala svaki dan na njezinom trijemu. Okretala sam glavu od njega jer me je bilo sram gledati. Mojoj sestri je bilo još teže jer ga se bojala više nego smrti. Nakon godinu dana, jedne večeri nas je jednostavno istjerao iz kuće. Općina nam je dodijelila mali jednosobni stan bez ikakvih osnovih uvjeta za život. U kupaonici su rasle alge i u njoj nije bilo ničega osim wc- školjke. Parketa nije bilo kao ni stolarije (vrata, prozora...). Ipak moja majka je uspjela i nakon svega toga izboriti se za nas i naše dobro. Nikoga nije bilo da nam da podršku. Uskoro su se i službeno razveli. Nikad nije pitao za nas, nijedan rođendan nije čestitao, nije pitao jesmo li žive i imamo li uopće šta jesti. Alimentaciju naravno nije plaćao niti je plaća.
Danas, nakon toliko godina imam polusestru, koja izgleda isto kao i ja u njezinim godinama, koja živi u mojoj kući, koja spava u mojoj sobi, koja se igra u mome dvorištu, koja ima istu baku i djeda kao i ja. Danas, nakon svega što nam je napravio on se usudi zaustaviti me na ulici i pitati zašto ne dođem kod njega, usudi se reći da je moja majka kurva, uzima si pravo da mi zabrani nešto...
Nisam ga vidjela od ljetos, kad me je na plaži pred cijelim društvom osramotio. Znam da mu je s godinama sve teže i teže i da shvaća da je napravio veliku grešku. No, on pojma nema kakvo sam ja zlo i kakva sam osoba postala. Nije me nikad poznavao niti će me ikad poznavati. Ja mu se za razliku od moje sestre nikad neću obratiti i nešto tražiti od njega. Punoljetna sam i sama odgovaram za svoje postupke. Ako mi ikad spomene mamu u lošem kontekstu bila bih ga u stanju ubiti, ali za ozbiljno. Moja mala polusestra obožava mene i moju sestru i pojma nema za sve što je on nama učinio. Još je premlada da shvati, iako sam ja u njezinim godinama već bila istjerana iz vlastite kuće od vlastitog oca. Pa kako sam onda ja to tad uspjela shvatiti?
Post je objavljen 13.09.2007. u 13:02 sati.