| kolovoz, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
zagreb
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
suburbanaut
Nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti / Zagreb
- 14:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
ZGRADA KOJA ŠUTI Saša Šimpraga Kakav je doprinos nove zgrade MSU-a identitetu Zagreba? Iako kapitalan objekt, zgradu koja bi bila međunarodno relevantna grad sasvim sigurno nije dobio Nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti ne percipira sadašnjost, a još manje anticipira budućnost S izgradnjom novoga Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb je dobio i svoje prve drvorede sadnica ginka koji su posađeni uz dvije nove bezimene ulice pored muzeja s njegove sjeverne i istočne strane. Ta sporedna, ali za zagrebačke drvorede značajna stvar, svakako pada u drugi plan u usporedbi s činjenicom da su Grad i Republika ipak sve bliže useljenju MSU-a u nove prostore. No, obzirom na arhitektonsko-urbanističke dosege nove zgrade Muzeja, ali i neposredne okolice čiju je urbanizaciju inicirala upravo njegova izgradnja, sadnice ginka su, nažalost, najzanimljivija stvar koja se na tome prostoru dogodila. Iako je nakon izgradnje Gehryjevog Guggenheima u Bilbaou arhitektura opterećena očekivanjima, to nipošto ne znači da nove zgrade muzeja moraju nužno biti svojevrstan prostorni eksces, ali bi neovisno o svojoj veličini ili kompleksnosti svakako trebale biti u skladu s vremenom u kojem nastaju. I to ne samo formom, već i pomacima u neposrednom doživljaju prostora koji stvaraju. Suvremeni muzeji tako izlaze iz okvira partikularnih zdanja, a postaju društvene metafore odražavajući globalnu ekonomiju i lokalne politike, s više ili manje uspjeha. Tako su neke izuzetne nove javne zgrade najrazličitijih muzeja odavno postale same po sebi generatori kulturnog i gospodarskog razvoja te spomenici identiteta i prepoznatljivosti gradova. Paralelno s izgradnjom novoga Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, u svijetu je izgrađeno i planira se niz iznimnih muzejskih zdanja čija je forma obilježila suvremene arhitektonske tendencije. Upravo u tom smislu nova zgrada zagrebačkoga muzeja ponajbolje pokazuje propuštenu šansu. Za razliku od u vremenu izgradnje MSU-a otvorenih primjerice New Museuma u New Yorku, Muzeja De Young u San Franciscu, MUSAC-a u Leonu ili Povijesnoga muzeja u Ningbou, a koji su u konkretnim abijentima i pripadajućim gradovima, unijeli i nove prostorne vrijednosti, s pravom se možemo zapitati kakav je uopće doprinos nove zgrade MSU identitetu Zagreba? Iako kapitalan objekt, zgradu koja bi bila međunarodno relevantna grad sasvim sigurno nije dobio, a pitanje je ako je uopće arhitektonski zanimljiva i u nacionalnom kontekstu. Zagrebački MSU, čiji je datum otvorenja za javnost još uvijek neodređen, nipošto nije objekt izgrađen u duhu vremena. Primjerice, splitski Muzej hrvatskih arheoloških spomenika arhitekta Mladena Kauzlarića, projektiran šezdesetih i uz naknadne intervencije nakon arhitektove smrti završen 1976. godine, iako znatno stariji, djeluje suvremenije od muzeja koji se u Zagrebu upravo dovršava. Trenutak u arhitekturi Projekt za novi MSU arhitekta Igora Franića pobijedio je 1999. godine na javnom natječaju koji, nažalost, nije bio međunarodni. Važnost trenutka u arhitekturi, odnosno njena uvjetovanost društvenim procesima, očita je i kroz činjenicu da je muzej projektiran devedesetih. Vrijeme je to koje je za posljedicu imalo najdublji pad u hrvatskoj arhitekturi dvadesetoga stoljeća, tj. onda kad hrvatska suvremena arhitektura još nije napravila znatan iskorak koji će nastupiti početkom aktualnoga stoljeća kada su izgrađena i projektirana neka od zdanja koja će s vremenom sasvim sigurno poprimiti antologijski karakter, poput primjerice Kuće J2 studija 3LHD ili propitivanoga stadiona Plavi vulkan Njirić+ arhitekata. Samo nekoliko godina nakon natječaja za MSU izgrađen je i Arheološki muzej Narona u Vidu kod Metkoviću. Projekt Gorana Rake za taj prvi in situ muzej u Hrvatskoj po svojim je dosezima neusporedivo zanimljiviji u povijesti hrvatske arhitekture od novoga MSU, budući da Franićeva zgrada ne percipira sadašnjost, a još manje anticipira budućnost. Inicijalna arhitektova ideja o objektu koji lebdi znatno je prizemljena slabim rješenjima, ponajviše na razini konstrukcije. U prvom redu osobito je problematično stupovlje koje u zadanim okolnostima, posve nerazumljivo, potpuno zanemaruje mogućnosti dizajna. Čak i takve kakvi jesu, stupove se moglo npr. zakamuflirati biljnim materijalom, tj. puzavcem, čime bi zgrada ako već ne lebdila, onda barem pokušavala. Zgrada je muzeja na krovu dobila i poveće prostore za ventilaciju i sl. što je manje očigledno iz neposredne vizure pješaka, ali narušava dojam o kući s krovne izložbene terase, obližnjih zgrada ili iz daljine. Peta fasada sastavni je dio slike grada. Neposredni prostorni kontekst Iako zgradu MSU nije moguće posve valorizirati bez uvida u unutarnja prostorna rješenja, jasno je da u svom konačnom obliku eksterijeru muzeja u prvom redu nedostaje vrsnoće arhitektonskoga rukopisa. Osim naglašene zapadne, ostalim naročito slabim fasadama u prilog ne ide ni krajobrazno rješenje okolnoga prostora. Izuzetno je loš južni popločeni plato pred glavnim ulazom, koji bi trebao biti prostor zadržavanja i komunikacije za korisnike, a svodi se samo na to da omogući pogled na ionako nedojmljivu zgradu. Okolna posebno dizajnirana rasvjetna tijela (kakva postoje i oko crkve u Travnom), unatoč gradskoj politici, nisu ni usklađena s načelima zaštite od svjetlosnoga zagađenja, niti je plato npr. hortikulturno zaštićen od buke s Avenije Dubrovnik. Isti je prostor i nesretno odvojen od parka s istočne strane objekta na način da je povišen i bez mogućnosti direktnoga pristupa parku koji je najuspješnija točka oko muzeja. Iako je unio zamjetnu suvremenost u zagrebačku krajobraznu praksu, taj park međutim ne korespondira sa samom zgradom. Istovremeno, muzeju i otvorenim prostorima oko njega može se prići isključivo s južne strane, što objekt čini potpuno nedostupnim iz smjerova gradskog središta i okolnog naselja (izuzetak je tek rampa za osobe s invaliditetom s jugozapadne strane). Zgrada time ne živi svoj neposredni prostorni kontekst. Tako ni eventualno buduće nadovezivanje muzeja na Središnju gradsku os (prema kojoj je i okrenuta dominantna fasada) i susjedne postojeće i planirane (javne) zgrade nije uopće problematizirano, a što će u budućnosti sasvim sigurno biti predmet promišljanja redefinicije javnoga prostora širega raskrižja Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik. Šteta je i da se ne pomišlja na povezivanje obližnjega Avenue Malla sa zgradom muzeja, budući da je taj trgovački centar, ne samo s obzirom na nedostatak sadržajnoga trga, postao središte društvenoga života Novog Zagreba. S takvim bi komunikacijskim pravcem bilo moguće ostvariti i svojevrsni umjetničko-trgovački hibrid, a što je bila ideja i za sam muzej u jednom od natječajnih radova, kao predprostor shopping centru i samom Muzeju. Ranije ove godine, pored zgrade muzeja postavljen je i spomenik koji je donedavno stajao preko puta, na zelenoj površini između dva kraka Avenije Većeslava Holjevca. Taj je kameni megalitni spomenik dio smislene cjeline nekoliko privremenih spomeničkih intervencija razmještenih po Zagrebu, a koje su potom uklonjene od strane gradskih vlasti. Nakon prosvjeda autora i odgovarajuće medijske pažnje, uklonjeni spomenik koji je stajao pred ulazom u KD Lisinski premješten je na Bundek, a spomenuti monolit na zelenu površinu neposredno uz novi MSU. Svojom likovnom vrijednošću ta dva spomenika na novim lokacijama, odgovaraju dosezima same zgrade MSU, a pritom je bitno lakše iznova premjestiti spomenik nego slabu zgradu. Lokacija same zgrade, nakon što je osamdesetih predviđena na obalama Save, krajem je devedesetih premještena u Novi Zagreb na mjesto koje je promišljano već pedesetih. Muzej je na sadašnjoj lokaciji muzej važan impuls južnog Zagreba. Tragedija Središće Međutim, na odabranoj je lokaciji muzeju pripadajući javni prostor sveden na smanjene mogućnosti umjetničkih intervencija ili izlaganja na otvorenome, a što sama arhitektura nije ispravila. Bez uspješnoga kontakta s ambijentom, zgrada je posve u suprotnosti sa suvremenim interprostornim i dinamičkim smjernicama, potrebama i praksom, osobito onih zdanja koja imaju predznak javnog. Utoliko u zadanom prostoru objekt sam po sebi ima strateško značenje koje je tek simboličko, ali ne i praktično i poticajno. Sjajan primjer novoj zgradi zagrebačkoga MSU nedosegnute pristupačnosti, tj. arhitektonske demokratičnosti javne sfere jest zgrada Norveške opere i baleta u Oslu arhitektonskoga tima Snohetta, ovogodišnjeg dobitnika Europske nagrade za suvremenu arhitekturu “Mies van der Rohe”. Objekt je to koji služi korisnicima na način da je čitava zgrada ujedno i otvoreni javni prostor preko kojega je moguće hodati, pa i onda kad u njenoj unutrašnjosti traju izvedbe. Za razliku od oslovskoga sjajnog odnosa mjesta, građevine i korisnika, kod zgrade MSU arhitekt nije kvalitetno iskoristio ni mogućnost nesmetane pješačke komunikacije kroz utrobu zgrade koja ima funkciju javnoga prostora. Ipak, dodatni je izložbeni prostor na otvorenom, s kontroliranim pristupom i ograničenim vizurama na grad , smješten na dio krova muzeja, što je uz noćnu rasvjetu južnog pročelja ipak jedan od aduta nove zgrade. Spomenuta Opera u Oslu, čija je izgradnja počela paralelno kad i ona zagrebačkoga muzeja, osim što je završena prije roka, kostala je i manje od predviđenoga, a prilikom žiriranja na međunarodnom natječaju, očitovalo se oko 70 000 građana Osla (grad ima manje od 600 000 stanovnika) čije su kritike i sugestije uvažene od strane komisije prije konačnoga odabira. Takav sustav građanske participacije kakav postoji u društvima s razvijenom demokracijom, unatoč potojanju lokalne civilne inicijative (još) nije praksa u nas i to ponajviše zbog inertnosti nadležnih kroz tranzicijsku relativizaciju instituta društvene odgovornosti. Nova je Opera potakla redefiniciju šire (industrijske) četvrti, a s izgradnjom MSU koja je započela 2004. godine, inicirana je i urbanizacija zapadnoga dijela Središća koje je u nekoliko godina potpuno promijenilo karakter prostora koji su do nedavno zauzimali mali urbani vrtovi i sporadične obiteljske kuće uz uskoro bivše Brodsku i Ulicu Nikole Andrića, te još uvijek preživjeli kineski restoran s karakterističnim pročeljem. Novi je kvart, baš kao i muzej - propuštena prilika. Svojim se urbanističkim rješenjem tek dijelom oslanja na istočni dio naselja, a s arhitekturom koja nastaje gradi ružan grad. Takva praksa ekspanzije grada kao paradigmatski primjer neoliberalnih strategija, bitno odudara od okolnih prostornih vrijednosti Novoga Zagreba kao mjesta svojevrsnoga kolektivnoga prostornog eksperimenta koji će kroz primjenu načela modernoga grada do danas, uz sve svoje prednosti i nedostatke, ostati nenadmašen u svom naglasku na javni prostor. To je iskustvo trebalo poslužiti kao referentna točka u gradskim strategijama razvoja, što međutim, nije slučaj. Danas se za većinu u zapadnom Središću izgrađenih novih stambenih zgrada sa sigurnošću može govoriti o arhitektonskoj katastrofi, mjestimično jednakoj onoj kakva je zadesila Lanište. Tragedija je tim gora po Središće koje, za razliku od ostalih novozagrebačkih kvartova, nije nazvano po toponimima starih sela s toga područja, već je ime osmislio Gustav Krklec polazeći upravo od središnje lokacije u ukupnoj gradskoj slici južno od Save. “Umjetničke” ulice oko novoga muzeja Kako arhitektonska ekspresija novoga MSU nije dosegnula ni standard nekih starijih i istaknutijih zagrebačkih objekata, a još ga je manje nadmašila, šteta je tim veća budući da je novozagrebačko zdanje prvo koje je namjenski građeno za muzej u glavnom hrvatskom gradu u više od sto godina. Nova je zgrada muzeja zajednički projekt Grada Zagreba i Ministarstva kulture, a oba partnera osiguravaju potrebna sredstva u jednakim omjerima. Pritom nije zanemariva činjenica da je građevina prilikom sklapanja ugovora o gradnji trebala koštati gotovo duplo manje nego što je javnoga novca potrošeno do danas, a s kompletnim uređenjem će u konačnici biti i još skuplja. Istovremeno, upravo je jedan od glavnih argumenata za neraspisivanje međunarodnoga natječaja za zgradu bila izlika da je to preskupo. MSU je osnovan 1954. godine kao gradska Galerija suvremene umjetnosti. U novoj zgradi na gotovo 15 000 m2 fundus od oko 9000 eksponata ponajviše nastalih nakon 1950. godine po prvi će puta biti predstavljen kroz stalni postav. Istovremeno, neki od izuzetnih hrvatskih likovnih umjetnika čija će djela tamo biti stalno izložena mogli bi dobiti i svoje ulice u novoj četvrti oko muzeja. Tako je po privatnoj inicijativi službeno predloženo da tamošnje, trenutno tri nove ulice, dobiju Vojin Bakić, Ksenija Kantoci i Julije Knifer. U povijesti urbanizacije Novoga Zagreba upravo su kapitalni objekti poput Brodarskoga instituta u Sigetu ili kompleksa graditeljskih škola u Sopotu odredili smislene nazive ulice. U prvom slučaju po osobama i pojmovima iz svijeta pomorstva, a u drugom po istaknutim arhitektima. Budući da na prostoru Novoga Zagreba ne postoji nijedna javna površina nazvana po nekoj ženi, s imenovanjem one u čast Ksenije Kantoci ta bi ulica bila prva, a time i povijesna. Upravo se ove godine obilježava i stota obljetnica njenog rođenja. S mogućim imenovanjem predloženih ulica i daljnjom urbanizacijom Središća, otvara se mogućnost da i neki drugi umjetnici i umjetnice, eventualno i neki strani, s vremenom tamo dobiju svoje ulice čime bi čitav kvart oko novoga muzeja svojom nomenklaturom postao „umjetnički“, oslanjajući se upravo na (novo)zagrebačku praksu smislenih grupnih imenovanja. Da li će prije biti imenovane spomenute ulice ili novi muzej otvoren za javnost, ostaje neizvjesno. Unatoč predizbornim plakatima s “Pozdravom iz Muzeja suvremene umjetnosti”, sigurno je tek da će vrijednost Muzeja na novoj lokaciji ponajprije trebati tražiti u njegovom sadržaju, a ne u kvaliteti novih javnih prostora i formi zgrade koja šuti. Objavljeno u Zarezu broj 260 od 25. lipnja 2009. |
