Udruga "Radost stvaranja" - Split

Stvarnost je...
kao kad pjevušiš pod tušem u kupaonici

jedino što nema tuša,
ni kupaonice

a i ti si diskutabilan

kao pjesma
i nitko tko bi pjevao

kao ljubav
i nitko tko bi volio

Vrijeme i postojanje - nastavak

U našem svijetu, uređaj na prostor-vremenu je definiran kao:

(uvjeti) < (posljedica),

i zbog toga smo mi prvo svjesni uvjeta, a tek nakon toga posljedica tih uvjeta. Što nam je prirodno i čini nam se jedino moguće.

Ali logički, uređaj smo mogli definirati i kao:

(posljedica) < (uvjeti),

što bi značilo da bi mi prvo bili svjesni posljedica. Jedino što u ovom slučaju ne bismo mogli odgonetnuti koji uzroci su doveli do te posljedice (pošto do iste posljedice mogu dovesti različiti skupovi uzroka, pa ne postoji funkcija koja bi nam dala točan skup uzroka).

U svijetu koji nas okružuje svakog trenutka našeg života vršimo neke izbore (na primjer, da li ćemo na ulici krenuti ili stati, da li ćemo popiti čašu vode ili ne, koji posao ćemo izabrati i tako dalje) i time odabiremo točno određen skup uvjeta koji vodi do točno određene posljedice koja je povezana s tim uvjetima.

Ali što se dešava ako svi mogući uvjeti i njihove posljedice paralelno postoje (odnosno ne postoje)?
Što ako možemo povući analogiju između stvarnosti oko nas (i toga da ona u isto vrijeme i postoji i ne postoji, odnosno toga da pojam postojanja uopće nema značenje) i događaja koji se dešavaju?

Tada su posljedice svih mogućih uvjeta istovremeno jednako ispunjene, odnosno neispunjene. Mi, odabirući uvjete (uzroke), u biti biramo onu jednu posljedicu tih uzroka koju ćemo vidjeti i proglašavamo je “onom koja se dogodila”, iako su se posljedice svih mogućih uzroka dogodile, odnosno nisu se dogodile, jednako stvarno!

Također, onda postoji mreža svih mogućih uzroka i s njima povezana mreža posljedica do kojih oni vode. Svi mogući uzroci i njima sljedeće posljedice su se jednako stvarno dogodili, odnosno nisu se dogodili. Pojam “dogoditi se” stoga nema nikakvog značenja (osim za nas same), baš kao ni sam pojam “postojati”.

Sada nam slijedi jedno veliko pitanje:
Ako je već sve definirano, ako svi uzroci vode do točno određenih posljedica, ako se ni za jedan događaj u biti ne može reći da li se desio ili ne (jer se ili dešava sve istovremeno ili se ne dešava ništa, čime sam pojam ”dešavanja” gubi smisao), tada mi ne možemo utjecati ni na što, ne možemo “mijenjati stvarnost” kao što to volimo zamišljati. Bilo koja naša akcija ne stvara ništa novo, mi ni na koji način ne možemo unaprijediti ništa oko nas, ništa promijeniti. Svi mogući izbori i svi ishodi tih izbora već postoje (odnosno ne postoje) jednako snažno, neovisno o tome koji izbor mi odaberemo.

Da li to znači da naše postojanje nema smisla?

NE, to ne znači da naše postojanje nema smisla, već nas to vodi do nečega puno dubljeg i u nekom smislu suprotnog cijelom našem dosadašnjem načinu razmišljanja!

Molim imajte otvoren um spreman na promjene, jer sada dolazi ono najbitnije:

Mi ne postojimo da bi mijenjali stvarnost, nego stvarnost postoji da bi mijenjala nas!

To je osnovna istina.

Tokom ljudske povijesti više se puta mijenjalo ishodište u pokušaju da se objasni stvarnost koja nas okružuje. Prvo je Zemlja bila centar Univerzuma, zatim je Sunce bilo centar Univerzuma, zatim smo shvatili da je i Sunce samo obična zvijezda u sasvim običnoj galaksiji kakvih ima nebrojeno mnogo u našem Univerzumu. Prvo je naša stvarnost bila 3-dimenzionalan prostor, zatim 4-dimenzionalan prostor-vrijeme kontinuum. I svaki novi pogled na svijet je donosio nešto temeljno novo – širio je naše obzore o svijesti gdje smo to mi u odnosu na stvarnost oko nas.
Nudim vam novi pogled na stvarnost. On vas tjera da pogledate dalje i dublje od stvarnosti i zahtijeva od vas da razmišljate i sami prepoznate istinu. Ja vam mogu pokazati put, ali vi morate njime proći. Ja vam mogu pomoći tako da vam postavim prava pitanja, ali vi ste onaj koji mora promisliti odgovore, jer ste u pitanju samo vi i vaša svijest. Potrebno je da ishodište prebacite u sebe, u najdublje kutke vaših misli. Indijska teorija Ayurveda kaže da se pravi Vi nalazi u prazninama između vaših misli. Onaj pravi, bezvremeni, neovisan o stvarnosti Vi počinje tamo gdje sve vaše misli povezane sa svijetom koji vas okružuje prestaju.

Prisjetimo se na tren igranja naše igre s početka. Analogija s igrom bi ovdje rekla da smo mi onaj koji igra igricu: u našoj memoriji ostaju pohranjeni rezultati svih odigranih igara. Jedino što se zapravo mijenja igranjem je naš um koji pamti najbolja rješenja da bi ih ponovno primijenio, te drugi put prilikom igranja stigao dalje. Ali mi smo također i heroji iz igre – pa kako onda pomiriti te dvije uloge? Jednostavno, kao ljudi nismo upravljani mišem nego direktno inteligencijom igrača – svatko od nas sadrži njegovu inteligenciju pomoću koje može samostalno rješavati probleme koji nailaze, ali inteligencija koja je “podijeljena” svima je jedna i jedinstvena, razvija se uvijek i jedino samo ona. Svaki napredak pojedinog heroja doprinosi napretku cjelokupne inteligencije.

Stigli smo daleko. U odnosu na naša razmišljanja s kojima smo počeli ovu knjigu (ja pisati, vi čitati) mislim da smo prevalili dobar dio puta. Čeka nas još samo jedan mali korak na našem putu do cilja, do potpune spoznaje.

Ali prije toga želim naglasiti da je puno pisaca, teologa, filozofa, matematičara, metafizičara, astrologa, psihologa, vidovnjaka i ostalih ljudi očajnički željnih smisla tokom ljudske povijesti došlo do istih/sličnih zaključaka do kojih smo i mi ovdje stigli. I svi su oni pokušali opisati ovo isto. A ja niti jednog jedinog od njih, kroz niti jedan njihov tekst, nisam uspjela shvatiti! I da nisam sama došla do toga, ni svi njihovi tekstovi me ne bi uspjeli odvesti do istine.
Zašto?

Jer je kroz svoja razmišljanja, svatko od njih (bar od onih s čijim radom sam ja bila upoznata), strogo izbjegavao razum, logičko razmišljanje, inteligenciju, kao ono najgore čega se može držati, kao ono što samo može skrenuti ljude s puta do spoznaje. Svi su nam oni nudili više slutnju o rješenju, nego dokaze koji se mogu izvesti iz činjenica logičkim putem. I zato im ljudi, ili bar realni i skloni logici ljudi poput mene, nisu ni mogli povjerovati. Do sada je sve i bilo samo pitanje “vjere”! Vjerske istine su nedokazane tvrdnje za koje se sluti da su istinite.

A zašto povjerovati u nešto, dok god se to kosi s našim vlastitim zdravim razumom?

Ja sam ovdje pokušala logički doći do rješenja. Ne tražim od vas vjeru, niti uplićem vašu neuhvatljivu dušu da vas dovede do tog rješenja. Tražim samo vaš zdrav razum, čistu logiku i vremena za razmišljanje. Spoznavanje vas samih (pravoga Vas, te sveobuhvatne inteligencije) je cilj, a ne put do cilja kao što su vas do sada pokušavali uvjeriti.

Kada te ljubim

kada te ljubim
moje usne su sve ovo vrijeme

kada te gledam
moje oči sve ove zvijezde

Vrijeme i postojanje

Već smo spominjali osjetila.
Čovjek ima pet osjetila, to je svima poznato.

Želim da malo razmislimo o tome. Ima li čovjek još koje osjetilo osim onih osnovnih (vid, sluh, njuh, okus, dodir)?

Pogledajmo “timer”, naš unutrašnji sat.

Čini vam se da to nije osjetilo? Ali njime osjećamo stvarnost, jednako kao i vidom – ono nam pomaže da se ne izgubimo u zbrci koja nas okružuje, a od koje uzimamo točno onoliko informacija koliko smo ih sposobni obraditi i uklopiti u cjelinu!
(Znamo li, ili osjećamo, da je kamen tvrd? Postoji li tvrdoća kamena neovisno o našoj percepciji “tvrdoće”? Znamo li, ili osjećamo, da su se jučerašnji događaji desili?)

Ako je naša stvarnost (onakva kakvom je doživljavamo) samo odraz naših osjetila – zar i protok vremena nije dio te iste stvarnosti? Zar ne osjećamo što se desilo prije, što se dešava sada, a što će se desiti sutra?

(Da li je intuicija samo mala nepravilnost u radu tog našeg osjetila, kad nam se učini da smo već osjetili neki budući događaj, iako on još nije “nastupio”?)

Još je Einstein dokazao da je vrijeme relativno – da vrijeme nije onakvo svojstvo svijeta kakvo smo mislili da jest (i kakvo nam se prirodno činilo). Ono ne teče ravnomjerno kao rijeka. Ne možemo ga prikazati brojevnim pravcem.

Da li vrijeme uopće teče? Neovisno od naše percepcije protoka vremena?

Pa naravno da ne teče.

Protok vremena je samo definicija redoslijeda događaja.
(Događaj = točka u prostoru koja, uz prostorne, ima i svoju vremensku koordinatu. Za matematičare: protok vremena je relacija potpunog uređaja na 4-dimenzionalnom prostor-vremenu.)

Kada bi taj redoslijed bio drugačije definiran, bilo bi jednako logično prvo umrijeti, a na kraju se roditi. Ili prvo se roditi, pa umrijeti, pa krenuti u školu.

Razmislimo malo o tome zašto je uopće definiran protok vremena. Zašto je uopće bitno znati što se desilo prije, a što kasnije?
Logično je zaključiti da je bitan samo relativan odnos događaja, to jest jedina svrha tog uređaja je da znamo što je čemu prethodilo.
Ali zašto bi to bilo bitno znati?

Pa zato jer su događaji međusobno ovisni, povezani uzročno-posljedičnim vezama.
A sada vas pitam: zašto je redoslijed događaja (uređaj) definiran upravo ovako kako je definiran? Ako su događaji međusobno ovisni, to ne znači da protok vremena mora biti definiran na način da se posljedica nužno dešava nakon uzroka, to jest uređaj je slobodno mogao biti definiran i na bilo koji drugi način, bez da se promijene veze među tim događajima!

Jedini zaključak jest da je protok vremena definiran upravo ovako kako je definiran zbog toga da mi možemo primijetiti i shvatiti uzročno-posljedične veze među događajima.

Protok vremena je način na koji ljudi uočavaju uzročno-posljedične veze među događajima!

Protok vremena je samo iluzija kojom povezujemo događaje po njihovim međusobnim vezama.

Vrijeme je samo jedna dimenzija događaja. Vremenska koordinata je samo podatak koji nam služi da možemo poredati događaje po njihovim međusobnim vezama. Jednako je besmisleno reći da vrijeme teče kao što je to besmisleno reći za bilo koji skup vrijednosti.

Ovu subotu (22.10.) održat će se plesna radionica "Ples 5 ritmova" u organizaciji udruge "Ples Ritmova" iz Zagreba. Više obavijesti na: www.plesritmova.net

Radionica će se održati od 18 do 21 i 30 sati, u prostorijama plesnog kluba Arnesto na Blatinama. Cijena (najvjerojatnije) 125 kn.

POKRENEŠ LI SVOJE TIJELO, PSIHA ĆE SE SAMA ISCIJELITI.

Spojimo već jednom sve teorije u jednu...

Prevedeno na jezik religije (bilo koje), Bog je ta čista inteligencija, koja je naša “osnova”.

Postojanje Isusa Krista u katoličkoj religiji pokazuje nam mogućnost čovjeka da prepozna univerzalnu inteligenciju čiji je dio, bez ometanja od strane ograničenja zadanih od stvarnosti koju percipiramo oko sebe.
To isto vrijedi za postojanje Muhameda u islamskoj religiji.
Isto vrijedi i za sve ostale religije. Svaka od religija je i nastala tako da je, kada je u nekom prosvijetljenom čovjeku prepoznat “božji upliv” (koji se u biti stalno nalazi u svima nama), izmišljen naziv za novu religiju, zapisano je ono što je taj prosvijetljeni čovjek govorio i to je pretvoreno u zakone te religije. Paradoksalno, najveći ratovi na ovom planetu su se vodili oko toga čiji bog je upravo onaj pravi.

Prevedeno na jezik budizma, postojanje Buddhe nam također ukazuje na mogućnost čovjeka da prepozna tu univerzalnu inteligenciju u sebi.
Budizam i indijska učenja nam donose još zanimljivih tumačenja. Na primjer, reinkarnaciju i karmičke veze među ljudima.
Reinkarnacija je, čim malo razmislimo, i najlogičniji zaključak, jer ona “stoji” ako svaki najmanji dio inteligencije čovječanstva (1 “duša” čovjeka) postiže najbolje rezultate zbrajanjem svojih iskustava kroz više ljudskih života.
Karmičke veze među ljudima vrijede ako je optimalan broj nivoa, na koje se inteligencija u cilju svoje evolucije dijeli, veći od dva (to jest ako se inteligencija ne dijeli samo na manje dijelove od kojih svaki dio proživi jedan život i vrati svoj napredak cjelini, već se svaki njen dio dijeli opet na više dijelova, od kojih svaki taj najmanji dio proživi više ljudskih života).
Karmičke veze među ljudima postoje unutar onog dijela inteligencije (manjeg od cjeline, ali većeg od njenog najmanjeg dijela) koji se dijeli na više čovječjih “duša” i skuplja iskustvo kroz više ljudskih života.
Znači da ljudi koji su karmički povezani kroz više života jednostavno pripadaju, osim cijelom sustavu (ukupnoj čistoj inteligenciji), također i svom podsustavu (jednom dijelu te inteligencije) unutar kojeg ostvaruju svoj cilj: razvoj svoje “duše”, to jest inteligencije u točno određenom smjeru, sve dok ta inteligencija ne postane svjesna same sebe.

Povezat ćemo i astrologiju s našim razmišljanjima.
Inteligencija se, već po svojoj definiciji, ne ponaša ne-inteligentno. Ona zna u kojem smjeru i kako treba istraživati i razvijati se. To znanje primjenjuje i na živote ljudi, a pravila po kojima se razvoj odvija su zapisana (vidljiva) u položaju zvijezda i planeta.

Astrologija se razvijala tokom povijesti, paralelno s ljudskim civilizacijama. Gotovo da i nije bilo civilizacije u kojoj ljudi nisu pokušali veze među događajima, koje su spoznali promatranjem svijeta koji ih okružuje, objediniti u skup pravila po kojima se stvari odvijaju. Sve vrste astrologije imaju uporište u tome da su sudbina (put kojim čovjek mora proći i izazovi s kojima se mora suočiti tokom života) i karakter (koji definira skup rješenja kojima će se čovjek koristiti tokom života) čovjeka određeni vremenom i mjestom njegova rođenja.

Da li nas to uopće treba začuditi? Kakvi bi nas uopće to drugi parametri i mogli opisati ako živimo u prostor-vrijeme kontinuumu? Da li je u biti logično pretpostaviti da i mi (koji postojimo u njemu) imamo svoje koordinate koje nas određuju?
A kada, ako ne na početku našega života, bi se definirao naš karakter i sudbina (zar se parametri ne inicijaliziraju na početku programa)?

Da, ali zašto bi naši karakter i sudbina uopće trebali biti unaprijed određeni – zašto bismo uopće pretpostavili da je išta definirano unaprijed?
Zato jer ako pretpostavimo da ništa nije definirano unaprijed, tada ljudski život i nema smisla. Kraj priče. Ako ne postoji cilj koji svatko od nas treba dostići (svatko kroz ispunjavanje svoje vlastite sudbine), tada živimo iz čiste slučajnosti i umrijet ćemo pukim slučajem. Tada smo nepotrebni. Osnovna prepreka ovakvom razmišljanju je upravo sama činjenica da živimo, jer priroda optimizira stvari: sve što je nepotrebno nužno propada, jer više nema svrhe to održavati. Ako ne koristimo ruku, ona će nakon nekog vremena sasvim zakržljati, jer je nepotrebna.

Ako smo nepotrebni, tada se prirodi ne bi “isplatilo” da toliko životinja i biljaka umire da bi se mi obnavljali.

Astrologija u biti tvrdi da su uvjeti pod kojima se izvršavaju ljudski životi kontrolirani: nema dva identična čovjeka, niti dva čovjeka s identičnom sudbinom - jer bi inače jedan od njih bio beskoristan.

Ali na koji je pobogu način ostvarena (implementirana) ta veza položaja planeta sa ljudskim sudbinama? Tibetanska kultura je u svom objašnjenju stvarnosti (filozofija zvana lamaizam) dala jedan vrlo logičan odgovor na ovo pitanje. Za njih “astrološki utjecaji” nisu ništa drugo do kozmičke zrake “obojene” ili izmijenjene zbog tijela planeta koji ih reflektira prema Zemlji. U knjizi “Treće oko” tibetanskog pisca U. Lobsang Rampa lijepo je opisana analogija ovakve veze s postupkom dobivanja fotografije. Uz pomoć kamere i dnevnog svjetla moguće je načiniti fotografiju. Neki filtri, postavljeni ispred leće – ili ispred svijetla – omogućavaju da se postignu specijalni efekti na fotografiji: ortokromatski, pankromatski ili infracrveni. Kozmička zračenja utječu na isti način na ljude, djelujući na osobu ili kemijski ili elektrizirajući. Za mene je ovo objašnjenje vrlo razumno, pogotovo kada se prisjetimo da cijelim našim planetnim sustavom neprekidno pušu sunčevi vjetrovi, to neprestano zračenje koje se proteže od Sunca do područja daleko izvan dometa svih planeta našeg sustava.

Shvaćene na ovaj način, orbite i veličine planeta Sunčevog sustava tvore filigranski precizno definiran mehanizam za proizvodnju naših specijalnih efekata, odnosno naših “životnih okolnosti”. Sve je malo složenije od stavljanja jedne leće ispred kamere, ali princip je isti.

(Međutim, ako u čitavu priču još uvedemo i fraktale – čak ni tu vezu između nas, zvijezda i čitavog Svemira nije potrebno dugo tražiti, jer fraktalne strukture se stvaraju na način da manji dijelovi slike upravo ponavljaju strukturu većeg dijela slike, a veći dio slike ponavlja strukturu cjeline… što nas vodi do pravila Zlatnog reza koje je ukomponirano u svaki djelić prirode oko nas i do nas samih. Pa napisano je da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku! Nego, krenimo mi dalje…)

Zašto ne otići i dalje?

Dakle, došli smo do toga da je svrha ljudskog života razvoj inteligencije koja seže dalje od čovjeka.

Što nas dalje sprečava da zaključimo da je svrha svog života također razvoj (te iste) inteligencije?
A da je sve što “živi” samo inteligentnije “neživo” – sposobno da rješava kompleksnije probleme nego što to može neživa priroda?
Da je svrha baš svega (i žive i nežive prirode) također razvoj te inteligencije?
Da je to ujedno i cilj cjelokupnog Univerzuma koji nas okružuje?

Da je Univerzum stvoren da razvije što veću inteligenciju?
Da je iza cijelog našeg Univerzuma samo djelić neke veće inteligencije, stvoren da razvije neku još veću cjelinu inteligencije?...

Jedino pitanje koje nam ostaje jest:
Kakva je to krajnja inteligencija koja je u stanju u dio svog razvoja uložiti dovoljno energije potrebne za niz “velikih praskova”
(Veliki prasak = početna točka iz koje je naš Univerzum nastao)?

Ako su prethodne pretpostavke točne, odgovor možemo potražiti jedino u sebi. Možemo se pokušati uzdignuti iznad naše uske stvarnosti, pokušati prepoznati u sebi ono beskonačno i sveobuhvatno zbog čega smo i nastali.
Sigurno je da, dok ne sagledamo cjelinu i uzdignemo se iznad naših sudbina punih izazova s kojima smo svakodnevno suočeni, - nećemo shvatiti smisao naših života. Možda ćemo ispuniti cilj (razvoj), ali ga nećemo shvatiti.

Bar ne danas. Bar ne u ovom životu.

Pronađena istina

Ako ste zaista proživjeli trenutak panike i stvarnog saznanja o svijetu koji nas okružuje, to jest zaista shvatili koliko je svijet kojeg poznajemo oko nas definiran samo našim osjetilima i apsolutno ničim osim njih, tada ste upravo proživjeli i onaj osnovni strah s kojim ste se, prije ili kasnije, i tako morali suočiti – prilikom vaše smrti. U smrti se dešava potpuno odumiranje vaših osjetila – oko vas se briše svijet onakav kakvog poznajete. Vaš svijet nestaje.
Ali mi znamo da ne može nestati ono čega nema.

Zato umjesto straha od smrti trebamo biti spremni na izazov smrti (prije ili kasnije svatko će umrijeti).
Taj izazov možemo uobličiti u sljedeće rečenice:
“Da li ću biti sposoban mirno prihvatiti stanje u kome sve i postoji i ne postoji? Stanje u kome pojam vremena nema nikakvog značenja? Stvarnost u kojoj postoji jedino apsolutni, ispunjavajući, beskonačni mir, bez želja?”

Do sada smo shvatili da sva ljudska bića dijele istu stvarnost isključivo zbog činjenice da su nam osjetila kreirana svima na isti način – svakom čovjeku dodir kaže da je drvo čvrsto, a voda tekuća. Da je lopta okrugla i na dodir obla.

Da je predvidljivo da se naš svijet neće raspasti kao takav, jer ćemo ga uvijek svi (dok god kao ljudi postojimo) gledati na isti način.
To su činjenice na koje znamo da se možemo osloniti i na osnovu njih stvarati dalje, bez da razmišljamo o njima i preispitujemo ih: nećemo se ujutro probuditi i otkriti da naš svijet izgleda drugačije, iz jednostavnog razloga jer se ni mi sami nećemo promijeniti.

Naša stvarnost je okvir u kojem djelujemo. Mašina za izvršavanje zadanog programa. Ništa više ni manje od toga.

Ali zašto svi ljudi dijele istu stvarnost? Zašto su svi ljudi dijelovi tako kompaktne cjeline kao što je zajednička stvarnost?

Pa upravo zato jer su djelove iste cjeline.

Tu cjelinu možemo jednostavno shvatiti kao univerzalnu inteligenciju koja teži svom razvoju – evoluciji.
Da bi se ta čista inteligencija razvila, potrebno joj je da pruži svoje pipke – doživi različite sudbine – suoči se s brojnim različitim izazovima koji će iznjedriti kreativna rješenja i tako dovesti do njene daljnje evolucije.

Da, ona pruža svoje pipke u različitim, ali ipak strogo definiranim pravcima – prividno se “dijeleći” na “egoistične svijesti” sa svojim “sudbinama”, tj. točno definiranim pravcima u kojima će istraživati nova rješenja.

Pod “egoističnim svijestima” mislim na one dijelove svijesti koji se razvijaju odvojeno – svaki čovjek predstavlja jednu tu egoističnu svijest. Svatko je sebi centar od kojeg polazi. Ishodište jednog smjera razvoja. A kad malo bolje razmislimo, to je u biti i jedini način na koji bi se ukupni razvoj mogao odvijati: kada ishodište pogleda na svijet ne bi bilo mijenjano sa svakim čovjekom, razvoj ne bi ni bio moguć – ne bi se mogle sagledati sve perspektive problema, niti sva rješenja. Ovo “odvajanje svijesti” je nužno, jer svatko od nas ima svoj mali mali zadatak – da pridonese razvoju ukupne svijesti, pod zadanim okolnostima.

Svi smo jedno, ali svatko od nas ima svoj zadatak
Čim ovo shvatimo sve postaje jednostavno: da bismo doprinijeli cjelini, moramo poboljšati sebe. A to nam u biti i jest propisani cilj. Naš zadatak. Jer što je jači pojedinac, jača je i cjelina.

Nitko osim nas samih nam ne može reći koji je naš put.
U idealnom svijetu nitko ne to ne bi ni pokušao, ali društvo i uloge koje ljudi igraju u životu (djeteta, prijatelja, supružnika, roditelja,...) često znaju zavesti na krivi put i navesti ljude da pokušaju “otvoriti oči” drugima. Nema pogrešnije, ali ni uobičajenije stvari na ovom svijetu!

Zato je također potrebno shvatiti da je osnovni preduvjet za ispunjavanje vlastitog zadatka oboružati se dovoljnom dozom hrabrosti, odlučnosti i nepokolebljivosti.
I ne bojte se: ne postoje pogrešna rješenje. Postoje samo rješenja.

Kao što ne postoje pogrešni putevi kroz život. Postoje samo putevi.

Dakle zagrijali smo se...

“Pravi put otkrića nije sadržan u traženju novih vidika, već u gledanju iz novih očiju.”

Marcel Proust



Ali što ako kraj ne postoji? ili “Pripremite se da izgubite tlo pod nogama”

…Ali što se dešava ako kraj igre ne postoji?
A što ako ...ni sama igra ne postoji?

Indijska teorija Ayurveda, kolijevka transcendentalne meditacije, smatra da je stvarnost samo način gledanja na stvari – postoji onakva kakvu poznajemo jedino kao kreacija naših vlastitih osjetila. Dakle, jedino i isključivo način na koji su kreirana naša osjetila (vid, sluh, dodir, okus, miris) stvaraju “stvarnost” koja nas okružuje.

Ovu tvrdnju sigurno treba malo više pojasniti, pa ću pokušati...
Gledali ste film “Matrix”? Odlično! To će mi možda malo olakšati posao. Tamo je prikazan virtualni svijet u kojem ljudi “žive”, ali taj “svijet” zapravo ne postoji, nego je samo slika kreirana u mozgovima ljudi na način da program (“matrix”) šalje električne impulse direktno u mozgove ljudi. Pošto ti impulsi zamjenjuju one podatke koje inače do mozga šalju osjetila, taj virtualni svijet je jednako “stvaran” kao i normalni svijet kakav nas okružuje svaki dan, bar za one ljude čiji ga mozgovi “prepoznaju”. Na ovaj način se kreirao umjetni svijet, i to samo tako da se, umjesto uobičajenih podataka koje inače šalju osjetila, poslalo mozgu neke druge podatke.

A sada zaboravite da ste gledali “Matrix”, pošto vas sve ostalo iz filma može zavesti na krivi trag (ako pomislite “tamo stvarnost postoji, ali je drugačija od one koju mozgovi ljudi prepoznaju”, već ste na krivom putu u odnosu na put koji vam želim pokazati).

Pokušavam objasniti samo to da je slika svijeta (koji nas okružuje) kreirana isključivo na osnovu naših osjetila – da je potpuno određena njima i da bez nas (ljudi) kreiranih na ovaj način, naš svijet jednostavno ne postoji. Ili, bolje rečeno, postoji jednako stvarno kao i svi mogući svjetovi koji se stalno nalaze oko nas, a koje mi nemamo čime osjetiti.

Dalje, ako kažemo da svi mogući “svjetovi” postoje, to jest ako kažemo da sve postoji jednako snažno, tada ni sama definicija postojanja nema nikakvu težinu, pošto ne-postojanje ne postoji.

Pokušat ću pojasniti tvrdnju da stvarnost ne postaje “ona prava” time što je mi možemo osjetiti. Kada bi ljudi imali neko osjetilo koje bi moglo prepoznati (“vidjeti”) petu, šestu, ... n-tu dimenziju prostora, takav n-dimenzionalni svijet bi nama bio jednako stvaran kao i ovaj naš svijet sada. Mogli bi se po njemu kretati i istraživati ga. Uočavati uzročno-posljedične veze.

Da li bi to značilo da je taj svijet “postao stvaran” onda kada smo ga mi uočili? Da li ga to što ga mi osjećamo čini “stvarnijim” od svih ostalih svjetova koji se mogu uočiti drugačijim osjetilima? Ili sve postoji jednako “stvarno”?
Zaključak koji se nameće je da pojam “stvarnost” nema nikakvo značenje. Možemo govoriti o “našoj stvarnosti”, pošto mi svi kao ljudi živimo i funkcioniramo s jednakim slikama o “stvarnosti” u našim mozgovima, ali nema nikakvog smisla tvrditi da je naša stvarnost “ona prava”, jedina koja se dešava, upravo ona jedina koja nije izmišljena, već “postoji” neovisno o nama.

Pa dobro, što onda uopće postoji neovisno o nama?
Sve, odnosno, ništa. Odnosno postoji sve ono što možemo nečim osjetiti da postoji.

Broj mogućih stvarnosti je beskonačan. Postoji sve kao potencijalna stvarnost, odnosno ne postoji ništa kao “prava stvarnost” koja nije uvjetovana osjetilima koja će je osjetiti.

Postoji sve. Ne postoji ništa. Sam pojam postojanja nema smisla...
Znači da ja za sebe uopće ne mogu reći da postojim. Niti da ne postojim. Sve oko mene ne postoji. Niti je ikada postojalo. Niti ikada može postojati. Niti može ne postojati. Ako već samo na tren zanemarim sva svoja osjetila, “postojanje” je riječ bez ikakvog značenja!

Suočeni smo s paradoksom: igramo igru koja ne postoji.

- Ovo je trenutak u kojem ćete, ako zaista shvatite ono što pokušavam objasniti, “izgubiti tlo pod nogama”. Uplašiti se svojih misli. U paničnom strahu se uhvatiti za najbliži predmet koji možete opipati i ponavljati “ovo je knjiga, ovo je knjiga”, ili što je već predmet za koji ste se uhvatili. Pokušat ćete se uvjeriti da se ništa nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Smirit ćete se svojim osjetilima. Pokušati se uvjeriti u suprotno: da je sve što ste upravo pročitali i promislili najobičnija glupost, i otići nešto pojesti.

Ako ništa od ovoga niste osjetili, predlažem da se vratite na početak ovoga poglavlja i pokušate ponovno shvatiti. Ako opet ne ide, pokušat ću napisati novu verziju knjige u kojoj ću se potruditi bolje objasniti to što vam pokušavam prenijeti.

Ako ste shvatili o čemu pričam, osjetili panični strah ili tek samo nelagodu (što bolje razumijete o čemu govorim više ćete se uplašiti), najeli se i vratili pred knjigu (računalo), obećavam vam da je ovo bila “najstrašnija” istina koju ćete ovdje naći. Može? Sve u redu? Možemo dalje? ok!