Vrijeme i postojanje - nastavak
U našem svijetu, uređaj na prostor-vremenu je definiran kao:
(uvjeti) < (posljedica),
i zbog toga smo mi prvo svjesni uvjeta, a tek nakon toga posljedica tih uvjeta. Što nam je prirodno i čini nam se jedino moguće.
Ali logički, uređaj smo mogli definirati i kao:
(posljedica) < (uvjeti),
što bi značilo da bi mi prvo bili svjesni posljedica. Jedino što u ovom slučaju ne bismo mogli odgonetnuti koji uzroci su doveli do te posljedice (pošto do iste posljedice mogu dovesti različiti skupovi uzroka, pa ne postoji funkcija koja bi nam dala točan skup uzroka).
U svijetu koji nas okružuje svakog trenutka našeg života vršimo neke izbore (na primjer, da li ćemo na ulici krenuti ili stati, da li ćemo popiti čašu vode ili ne, koji posao ćemo izabrati i tako dalje) i time odabiremo točno određen skup uvjeta koji vodi do točno određene posljedice koja je povezana s tim uvjetima.
Ali što se dešava ako svi mogući uvjeti i njihove posljedice paralelno postoje (odnosno ne postoje)?
Što ako možemo povući analogiju između stvarnosti oko nas (i toga da ona u isto vrijeme i postoji i ne postoji, odnosno toga da pojam postojanja uopće nema značenje) i događaja koji se dešavaju?
Tada su posljedice svih mogućih uvjeta istovremeno jednako ispunjene, odnosno neispunjene. Mi, odabirući uvjete (uzroke), u biti biramo onu jednu posljedicu tih uzroka koju ćemo vidjeti i proglašavamo je “onom koja se dogodila”, iako su se posljedice svih mogućih uzroka dogodile, odnosno nisu se dogodile, jednako stvarno!
Također, onda postoji mreža svih mogućih uzroka i s njima povezana mreža posljedica do kojih oni vode. Svi mogući uzroci i njima sljedeće posljedice su se jednako stvarno dogodili, odnosno nisu se dogodili. Pojam “dogoditi se” stoga nema nikakvog značenja (osim za nas same), baš kao ni sam pojam “postojati”.
Sada nam slijedi jedno veliko pitanje:
Ako je već sve definirano, ako svi uzroci vode do točno određenih posljedica, ako se ni za jedan događaj u biti ne može reći da li se desio ili ne (jer se ili dešava sve istovremeno ili se ne dešava ništa, čime sam pojam ”dešavanja” gubi smisao), tada mi ne možemo utjecati ni na što, ne možemo “mijenjati stvarnost” kao što to volimo zamišljati. Bilo koja naša akcija ne stvara ništa novo, mi ni na koji način ne možemo unaprijediti ništa oko nas, ništa promijeniti. Svi mogući izbori i svi ishodi tih izbora već postoje (odnosno ne postoje) jednako snažno, neovisno o tome koji izbor mi odaberemo.
Da li to znači da naše postojanje nema smisla?
NE, to ne znači da naše postojanje nema smisla, već nas to vodi do nečega puno dubljeg i u nekom smislu suprotnog cijelom našem dosadašnjem načinu razmišljanja!
Molim imajte otvoren um spreman na promjene, jer sada dolazi ono najbitnije:
Mi ne postojimo da bi mijenjali stvarnost, nego stvarnost postoji da bi mijenjala nas!
To je osnovna istina.
Tokom ljudske povijesti više se puta mijenjalo ishodište u pokušaju da se objasni stvarnost koja nas okružuje. Prvo je Zemlja bila centar Univerzuma, zatim je Sunce bilo centar Univerzuma, zatim smo shvatili da je i Sunce samo obična zvijezda u sasvim običnoj galaksiji kakvih ima nebrojeno mnogo u našem Univerzumu. Prvo je naša stvarnost bila 3-dimenzionalan prostor, zatim 4-dimenzionalan prostor-vrijeme kontinuum. I svaki novi pogled na svijet je donosio nešto temeljno novo – širio je naše obzore o svijesti gdje smo to mi u odnosu na stvarnost oko nas.
Nudim vam novi pogled na stvarnost. On vas tjera da pogledate dalje i dublje od stvarnosti i zahtijeva od vas da razmišljate i sami prepoznate istinu. Ja vam mogu pokazati put, ali vi morate njime proći. Ja vam mogu pomoći tako da vam postavim prava pitanja, ali vi ste onaj koji mora promisliti odgovore, jer ste u pitanju samo vi i vaša svijest. Potrebno je da ishodište prebacite u sebe, u najdublje kutke vaših misli. Indijska teorija Ayurveda kaže da se pravi Vi nalazi u prazninama između vaših misli. Onaj pravi, bezvremeni, neovisan o stvarnosti Vi počinje tamo gdje sve vaše misli povezane sa svijetom koji vas okružuje prestaju.
Prisjetimo se na tren igranja naše igre s početka. Analogija s igrom bi ovdje rekla da smo mi onaj koji igra igricu: u našoj memoriji ostaju pohranjeni rezultati svih odigranih igara. Jedino što se zapravo mijenja igranjem je naš um koji pamti najbolja rješenja da bi ih ponovno primijenio, te drugi put prilikom igranja stigao dalje. Ali mi smo također i heroji iz igre – pa kako onda pomiriti te dvije uloge? Jednostavno, kao ljudi nismo upravljani mišem nego direktno inteligencijom igrača – svatko od nas sadrži njegovu inteligenciju pomoću koje može samostalno rješavati probleme koji nailaze, ali inteligencija koja je “podijeljena” svima je jedna i jedinstvena, razvija se uvijek i jedino samo ona. Svaki napredak pojedinog heroja doprinosi napretku cjelokupne inteligencije.
Stigli smo daleko. U odnosu na naša razmišljanja s kojima smo počeli ovu knjigu (ja pisati, vi čitati) mislim da smo prevalili dobar dio puta. Čeka nas još samo jedan mali korak na našem putu do cilja, do potpune spoznaje.
Ali prije toga želim naglasiti da je puno pisaca, teologa, filozofa, matematičara, metafizičara, astrologa, psihologa, vidovnjaka i ostalih ljudi očajnički željnih smisla tokom ljudske povijesti došlo do istih/sličnih zaključaka do kojih smo i mi ovdje stigli. I svi su oni pokušali opisati ovo isto. A ja niti jednog jedinog od njih, kroz niti jedan njihov tekst, nisam uspjela shvatiti! I da nisam sama došla do toga, ni svi njihovi tekstovi me ne bi uspjeli odvesti do istine.
Zašto?
Jer je kroz svoja razmišljanja, svatko od njih (bar od onih s čijim radom sam ja bila upoznata), strogo izbjegavao razum, logičko razmišljanje, inteligenciju, kao ono najgore čega se može držati, kao ono što samo može skrenuti ljude s puta do spoznaje. Svi su nam oni nudili više slutnju o rješenju, nego dokaze koji se mogu izvesti iz činjenica logičkim putem. I zato im ljudi, ili bar realni i skloni logici ljudi poput mene, nisu ni mogli povjerovati. Do sada je sve i bilo samo pitanje “vjere”! Vjerske istine su nedokazane tvrdnje za koje se sluti da su istinite.
A zašto povjerovati u nešto, dok god se to kosi s našim vlastitim zdravim razumom?
Ja sam ovdje pokušala logički doći do rješenja. Ne tražim od vas vjeru, niti uplićem vašu neuhvatljivu dušu da vas dovede do tog rješenja. Tražim samo vaš zdrav razum, čistu logiku i vremena za razmišljanje. Spoznavanje vas samih (pravoga Vas, te sveobuhvatne inteligencije) je cilj, a ne put do cilja kao što su vas do sada pokušavali uvjeriti.
Post je objavljen 25.10.2005. u 01:06 sati.