Zašto ne otići i dalje?
Dakle, došli smo do toga da je svrha ljudskog života razvoj inteligencije koja seže dalje od čovjeka.
Što nas dalje sprečava da zaključimo da je svrha svog života također razvoj (te iste) inteligencije?
A da je sve što “živi” samo inteligentnije “neživo” – sposobno da rješava kompleksnije probleme nego što to može neživa priroda?
Da je svrha baš svega (i žive i nežive prirode) također razvoj te inteligencije?
Da je to ujedno i cilj cjelokupnog Univerzuma koji nas okružuje?
Da je Univerzum stvoren da razvije što veću inteligenciju?
Da je iza cijelog našeg Univerzuma samo djelić neke veće inteligencije, stvoren da razvije neku još veću cjelinu inteligencije?...
Jedino pitanje koje nam ostaje jest:
Kakva je to krajnja inteligencija koja je u stanju u dio svog razvoja uložiti dovoljno energije potrebne za niz “velikih praskova”
(Veliki prasak = početna točka iz koje je naš Univerzum nastao)?
Ako su prethodne pretpostavke točne, odgovor možemo potražiti jedino u sebi. Možemo se pokušati uzdignuti iznad naše uske stvarnosti, pokušati prepoznati u sebi ono beskonačno i sveobuhvatno zbog čega smo i nastali.
Sigurno je da, dok ne sagledamo cjelinu i uzdignemo se iznad naših sudbina punih izazova s kojima smo svakodnevno suočeni, - nećemo shvatiti smisao naših života. Možda ćemo ispuniti cilj (razvoj), ali ga nećemo shvatiti.
Bar ne danas. Bar ne u ovom životu.