Spojimo već jednom sve teorije u jednu...
Prevedeno na jezik religije (bilo koje), Bog je ta čista inteligencija, koja je naša “osnova”.
Postojanje Isusa Krista u katoličkoj religiji pokazuje nam mogućnost čovjeka da prepozna univerzalnu inteligenciju čiji je dio, bez ometanja od strane ograničenja zadanih od stvarnosti koju percipiramo oko sebe.
To isto vrijedi za postojanje Muhameda u islamskoj religiji.
Isto vrijedi i za sve ostale religije. Svaka od religija je i nastala tako da je, kada je u nekom prosvijetljenom čovjeku prepoznat “božji upliv” (koji se u biti stalno nalazi u svima nama), izmišljen naziv za novu religiju, zapisano je ono što je taj prosvijetljeni čovjek govorio i to je pretvoreno u zakone te religije. Paradoksalno, najveći ratovi na ovom planetu su se vodili oko toga čiji bog je upravo onaj pravi.
Prevedeno na jezik budizma, postojanje Buddhe nam također ukazuje na mogućnost čovjeka da prepozna tu univerzalnu inteligenciju u sebi.
Budizam i indijska učenja nam donose još zanimljivih tumačenja. Na primjer, reinkarnaciju i karmičke veze među ljudima.
Reinkarnacija je, čim malo razmislimo, i najlogičniji zaključak, jer ona “stoji” ako svaki najmanji dio inteligencije čovječanstva (1 “duša” čovjeka) postiže najbolje rezultate zbrajanjem svojih iskustava kroz više ljudskih života.
Karmičke veze među ljudima vrijede ako je optimalan broj nivoa, na koje se inteligencija u cilju svoje evolucije dijeli, veći od dva (to jest ako se inteligencija ne dijeli samo na manje dijelove od kojih svaki dio proživi jedan život i vrati svoj napredak cjelini, već se svaki njen dio dijeli opet na više dijelova, od kojih svaki taj najmanji dio proživi više ljudskih života).
Karmičke veze među ljudima postoje unutar onog dijela inteligencije (manjeg od cjeline, ali većeg od njenog najmanjeg dijela) koji se dijeli na više čovječjih “duša” i skuplja iskustvo kroz više ljudskih života.
Znači da ljudi koji su karmički povezani kroz više života jednostavno pripadaju, osim cijelom sustavu (ukupnoj čistoj inteligenciji), također i svom podsustavu (jednom dijelu te inteligencije) unutar kojeg ostvaruju svoj cilj: razvoj svoje “duše”, to jest inteligencije u točno određenom smjeru, sve dok ta inteligencija ne postane svjesna same sebe.
Povezat ćemo i astrologiju s našim razmišljanjima.
Inteligencija se, već po svojoj definiciji, ne ponaša ne-inteligentno. Ona zna u kojem smjeru i kako treba istraživati i razvijati se. To znanje primjenjuje i na živote ljudi, a pravila po kojima se razvoj odvija su zapisana (vidljiva) u položaju zvijezda i planeta.
Astrologija se razvijala tokom povijesti, paralelno s ljudskim civilizacijama. Gotovo da i nije bilo civilizacije u kojoj ljudi nisu pokušali veze među događajima, koje su spoznali promatranjem svijeta koji ih okružuje, objediniti u skup pravila po kojima se stvari odvijaju. Sve vrste astrologije imaju uporište u tome da su sudbina (put kojim čovjek mora proći i izazovi s kojima se mora suočiti tokom života) i karakter (koji definira skup rješenja kojima će se čovjek koristiti tokom života) čovjeka određeni vremenom i mjestom njegova rođenja.
Da li nas to uopće treba začuditi? Kakvi bi nas uopće to drugi parametri i mogli opisati ako živimo u prostor-vrijeme kontinuumu? Da li je u biti logično pretpostaviti da i mi (koji postojimo u njemu) imamo svoje koordinate koje nas određuju?
A kada, ako ne na početku našega života, bi se definirao naš karakter i sudbina (zar se parametri ne inicijaliziraju na početku programa)?
Da, ali zašto bi naši karakter i sudbina uopće trebali biti unaprijed određeni – zašto bismo uopće pretpostavili da je išta definirano unaprijed?
Zato jer ako pretpostavimo da ništa nije definirano unaprijed, tada ljudski život i nema smisla. Kraj priče. Ako ne postoji cilj koji svatko od nas treba dostići (svatko kroz ispunjavanje svoje vlastite sudbine), tada živimo iz čiste slučajnosti i umrijet ćemo pukim slučajem. Tada smo nepotrebni. Osnovna prepreka ovakvom razmišljanju je upravo sama činjenica da živimo, jer priroda optimizira stvari: sve što je nepotrebno nužno propada, jer više nema svrhe to održavati. Ako ne koristimo ruku, ona će nakon nekog vremena sasvim zakržljati, jer je nepotrebna.
Ako smo nepotrebni, tada se prirodi ne bi “isplatilo” da toliko životinja i biljaka umire da bi se mi obnavljali.
Astrologija u biti tvrdi da su uvjeti pod kojima se izvršavaju ljudski životi kontrolirani: nema dva identična čovjeka, niti dva čovjeka s identičnom sudbinom - jer bi inače jedan od njih bio beskoristan.
Ali na koji je pobogu način ostvarena (implementirana) ta veza položaja planeta sa ljudskim sudbinama? Tibetanska kultura je u svom objašnjenju stvarnosti (filozofija zvana lamaizam) dala jedan vrlo logičan odgovor na ovo pitanje. Za njih “astrološki utjecaji” nisu ništa drugo do kozmičke zrake “obojene” ili izmijenjene zbog tijela planeta koji ih reflektira prema Zemlji. U knjizi “Treće oko” tibetanskog pisca U. Lobsang Rampa lijepo je opisana analogija ovakve veze s postupkom dobivanja fotografije. Uz pomoć kamere i dnevnog svjetla moguće je načiniti fotografiju. Neki filtri, postavljeni ispred leće – ili ispred svijetla – omogućavaju da se postignu specijalni efekti na fotografiji: ortokromatski, pankromatski ili infracrveni. Kozmička zračenja utječu na isti način na ljude, djelujući na osobu ili kemijski ili elektrizirajući. Za mene je ovo objašnjenje vrlo razumno, pogotovo kada se prisjetimo da cijelim našim planetnim sustavom neprekidno pušu sunčevi vjetrovi, to neprestano zračenje koje se proteže od Sunca do područja daleko izvan dometa svih planeta našeg sustava.
Shvaćene na ovaj način, orbite i veličine planeta Sunčevog sustava tvore filigranski precizno definiran mehanizam za proizvodnju naših specijalnih efekata, odnosno naših “životnih okolnosti”. Sve je malo složenije od stavljanja jedne leće ispred kamere, ali princip je isti.
(Međutim, ako u čitavu priču još uvedemo i fraktale – čak ni tu vezu između nas, zvijezda i čitavog Svemira nije potrebno dugo tražiti, jer fraktalne strukture se stvaraju na način da manji dijelovi slike upravo ponavljaju strukturu većeg dijela slike, a veći dio slike ponavlja strukturu cjeline… što nas vodi do pravila Zlatnog reza koje je ukomponirano u svaki djelić prirode oko nas i do nas samih. Pa napisano je da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku! Nego, krenimo mi dalje…)
Post je objavljen 16.10.2005. u 01:50 sati.