Pronađena istina
Ako ste zaista proživjeli trenutak panike i stvarnog saznanja o svijetu koji nas okružuje, to jest zaista shvatili koliko je svijet kojeg poznajemo oko nas definiran samo našim osjetilima i apsolutno ničim osim njih, tada ste upravo proživjeli i onaj osnovni strah s kojim ste se, prije ili kasnije, i tako morali suočiti – prilikom vaše smrti. U smrti se dešava potpuno odumiranje vaših osjetila – oko vas se briše svijet onakav kakvog poznajete. Vaš svijet nestaje.
Ali mi znamo da ne može nestati ono čega nema.
Zato umjesto straha od smrti trebamo biti spremni na izazov smrti (prije ili kasnije svatko će umrijeti).
Taj izazov možemo uobličiti u sljedeće rečenice:
“Da li ću biti sposoban mirno prihvatiti stanje u kome sve i postoji i ne postoji? Stanje u kome pojam vremena nema nikakvog značenja? Stvarnost u kojoj postoji jedino apsolutni, ispunjavajući, beskonačni mir, bez želja?”
Do sada smo shvatili da sva ljudska bića dijele istu stvarnost isključivo zbog činjenice da su nam osjetila kreirana svima na isti način – svakom čovjeku dodir kaže da je drvo čvrsto, a voda tekuća. Da je lopta okrugla i na dodir obla.
Da je predvidljivo da se naš svijet neće raspasti kao takav, jer ćemo ga uvijek svi (dok god kao ljudi postojimo) gledati na isti način.
To su činjenice na koje znamo da se možemo osloniti i na osnovu njih stvarati dalje, bez da razmišljamo o njima i preispitujemo ih: nećemo se ujutro probuditi i otkriti da naš svijet izgleda drugačije, iz jednostavnog razloga jer se ni mi sami nećemo promijeniti.
Naša stvarnost je okvir u kojem djelujemo. Mašina za izvršavanje zadanog programa. Ništa više ni manje od toga.
Ali zašto svi ljudi dijele istu stvarnost? Zašto su svi ljudi dijelovi tako kompaktne cjeline kao što je zajednička stvarnost?
Pa upravo zato jer su djelove iste cjeline.
Tu cjelinu možemo jednostavno shvatiti kao univerzalnu inteligenciju koja teži svom razvoju – evoluciji.
Da bi se ta čista inteligencija razvila, potrebno joj je da pruži svoje pipke – doživi različite sudbine – suoči se s brojnim različitim izazovima koji će iznjedriti kreativna rješenja i tako dovesti do njene daljnje evolucije.
Da, ona pruža svoje pipke u različitim, ali ipak strogo definiranim pravcima – prividno se “dijeleći” na “egoistične svijesti” sa svojim “sudbinama”, tj. točno definiranim pravcima u kojima će istraživati nova rješenja.
Pod “egoističnim svijestima” mislim na one dijelove svijesti koji se razvijaju odvojeno – svaki čovjek predstavlja jednu tu egoističnu svijest. Svatko je sebi centar od kojeg polazi. Ishodište jednog smjera razvoja. A kad malo bolje razmislimo, to je u biti i jedini način na koji bi se ukupni razvoj mogao odvijati: kada ishodište pogleda na svijet ne bi bilo mijenjano sa svakim čovjekom, razvoj ne bi ni bio moguć – ne bi se mogle sagledati sve perspektive problema, niti sva rješenja. Ovo “odvajanje svijesti” je nužno, jer svatko od nas ima svoj mali mali zadatak – da pridonese razvoju ukupne svijesti, pod zadanim okolnostima.
Svi smo jedno, ali svatko od nas ima svoj zadatak
Čim ovo shvatimo sve postaje jednostavno: da bismo doprinijeli cjelini, moramo poboljšati sebe. A to nam u biti i jest propisani cilj. Naš zadatak. Jer što je jači pojedinac, jača je i cjelina.
Nitko osim nas samih nam ne može reći koji je naš put.
U idealnom svijetu nitko ne to ne bi ni pokušao, ali društvo i uloge koje ljudi igraju u životu (djeteta, prijatelja, supružnika, roditelja,...) često znaju zavesti na krivi put i navesti ljude da pokušaju “otvoriti oči” drugima. Nema pogrešnije, ali ni uobičajenije stvari na ovom svijetu!
Zato je također potrebno shvatiti da je osnovni preduvjet za ispunjavanje vlastitog zadatka oboružati se dovoljnom dozom hrabrosti, odlučnosti i nepokolebljivosti.
I ne bojte se: ne postoje pogrešna rješenje. Postoje samo rješenja.
Kao što ne postoje pogrešni putevi kroz život. Postoje samo putevi.
Post je objavljen 02.10.2005. u 17:57 sati.