Štrumpf!
17.02.2015., utorak
Uoči novih dana
 Dobili smo novu suverenicu koja će slijedećih pet godina vladati Hrvatskom kao izbranica ljutih nacionalista, desničara, ekstremista, revnih katolika i svi onih koji žele, vole, osjećaju i dišu zdravohrvatski. Komunjarama, crvendaćima, nacionalnim manjinama, jugoslavenima pobjeda za mjesto prvog čovjeka Hrvatske izmaknula je za dlaku, ako gledamo sa koliko su postonim bodova izgubili od „nacionalnog fronata“. Ono što rastužuje čovjeka-vjernika, je to, što ova „naša“ domoljubna fronta nije ništa bolja od one druge. Naime, na oštre i prostačke riječi sa strane novinarskih piskarala sa protivničke fronte, naši medijski „glasnogovornici“ su isto tako vulgarno se izražavali i prijetili, da će ugristi „mješance“, samo da evo još hadezovci dođu na vlast. Ti „mješanci“ jesu prostaci i negativno gledaju na sve što je Hrvatska, ali ova tzv. „naša fronta“ koja se drži kao vjernička, katolička i tim se nerijetko voli busati u prsa, ne bi smjela ovako reagirati na napade koji dolaze sa druge strane barikada. Neka, se, jednostavno pusti kada gubitnici u svojim posljednjim trzajima bacaju i dobacuju očajničke fraze tipične za utopljenike. Ova pobjeda ne donosi ništa puno drugačije, nego što smo imali do sada, samo sa tim što više nije predznak „ljevičarko-balkanski“, nego „desničarsko-ognjištarski“. Nikakve suštinske promjene neće biti ni za podaničke kmetove koji su birali svojeg suverena, feudalca ili feudalkinju. Nekada je to bilo po nasljednoj krvi, a sad pak kmetovi mogu preko biračkih listića zaokružiti koga god žele. Naša kvaliteta života ovisi o nekakvom rastu koji kao statistički podatak se izračunava svaka tri mjeseca. Pa, ako je on u plus izlazimo iz krize, a ako ne, onda smo u njoj ili tonemo. Jedan kršćanin ne bi trebao tako gledati na stvarnost oko sebe i vjerovati kao Kolinda u Hrvatsku, jer nacija, domovina i nacionalizam su stari negdje oko sto, sto pedeset godina, a kršćanstvo dvije tisuće godina, a sa pracrkvom vječnim Izraelom i cijelo pamtivijekovlje. A vrijednosti kršćanstva ne leže u nacionalizmu koji nerijetko prelazi u mržnju, jer to je sklizak teren gdje psihologija mase vodi glavnu riječ, te pojedinac iz takve mase vrlo lako krene liječiti svoje frustracije tako da drugu stranu optužuje za svoje probleme. Već bezbroj puta viđeno, al' neki nikako da nauče. Stoga valja oprezan biti sa tom „našom frontom“, jer mnogi među nama nisu ništa drugo, nego gangsteri i krvnici koji ne poznaju neprijatelja u nekoj stvarnoj situaciji, nego je njima neprijatelj svaki onaj koji ne želi služiti njihovim mračnim ciljevima. Nije odlazeći Joso-Ivo daleko od istine, kada veli, da ustaška zmija gmiže našim prostorima bez obzira što je izgubila rat i odvela pritom tisuće nevinih u smrt. Ne na bojnom polju, nego kroz osvetničke pohode i koncentracije logore ili pak kroz „humana preseljenja“ naroda. Jednostavno ne želim pristati na automatizam onih koji vele da bi se obranio od komunjara da moram biti neki ljuti nacionalist, nego ne daj Bože ustaša. U mnogim srcima velikih Hrvata još uvijek kuca osvetnički duh AP i onog Maksa koji će bez obzira na svoje izjašnjavanje sebe kao plemenitih ljudi, onako po noći i sa oružjem u ruci(bilo da je hladno ili vatreno) ići na nevine i nenaoružane ljude koji su po nekoj osnovi „neprijatelji“ Države i Nacije, naravno „naše“. Još je mnogo ljudi kada se onako sa njima priča,“ smalltalk“, kada oni vide da si „njihov“ i steknu povjerenje u tebe, otvore dušu i priznaju da su oni u biti ustaše, te radosno pokazuju sliku onog Ante kojem prezime znate. Bilo da se radi o visokoobrazovnim ili niskoobrazovanim, starim ili mladim potajnim obožavateljima ustaša i njihovih zlodjela. Istina je najbolja obrana pred lažima koje dolaze sa strane komunizma ili pak nacionalizma. Abrahamove relije svaka na svoj način sadrže i izriču smisao istine koja dolazi do Boga, od Gospodina. Njega, nažalost mnogi hule i žive više deklarativno, vjerno pohađajući obrede, ali im konkretna svakodnevna djela kaskaju za onim što izriču u svojim molitvama. Zlo caruje, cijela povijest je borba za Istinu. Mnogi će pak, opet otići u ratove kako bi našli istinu, pokoriti daleke zemlje, zavojevati mnoge narode međusobno, proliti mnogo krvi i očekivati očekivani poraz i kraj i boriti se časno i hrabro na bojnom polju, jer iako je rat užasan, mir je još puno gori. Nije prošlo puno godina, opet mnogi odlaze na Istočni front tražiti svoju Istinu. Ne znajući pritom da vojska Ruske Federacije nije klimava JNA, te da sama hrabrost neće biti dovoljna za konačnu pobjedu. Ili, pak žele tu borbu prikazati kao borbu protiv komunizma, koji je odavno već mrtav, te nije pritom pobijeđen na bojnome polju, nego se urušio sam od sebe, jer unutar sebe nije izdržao tržišnu utakmicu i duhovnu prazninu za koju si je sam kriv, jer je istjerao Boga iz srdaca ljudi. Jednostavno, jednom odigrana povijest više se ne može u drugačijim, promijenjenim okolnostima odigrati onako, možda sada sa drugačijim ishodom, uz ratnu sreću na onoj strani koja polaže u nadi da će ispraviti „krivu prošlost“. I opet se kod vojnog pohoda nekih naših nesretnika, javili oni koji bi sebe i tuđu djecu slali u ratove, al' tobože oni sami ne mogu, jer su prestari, a tuđa djeca mogu, al' ne i njihova, jer eto još studiraju, pretežito na prestižnim zapadnim sveučilištima, al' da ne studiraju svakako bi „dobro razmislili“ da tamo odu. Zašto nikada naši političari, ne dijele sudbinu svojega naroda, mislim pritom na prosjek? Svatko je bio tamo kada je naša Kolinda zasjedala na tron novoizabranog suverena Hrvatske, pa je svoje mjesto našao i naš Zdravko. Oni koji su mu prijetili, koji su htjeli isušivati močvare završili su u blatu svojih neostvarenih obećanja. I sada može naš Zdravkec ponosno hodati po Markovom trgu, jer je pobijedio „one“, i ako mu ne uspije privatizacija Dinama, može lagano ostati udruga građana naš GNK, jer ga ovi naši sigurno neće dirati. Nije dobra podjela na naše i njihove, al' kada su naši na vlasti sve je nekako lakše. Čak je tamo bila i ona neostvarena pjevačica, što je sumrak visokog dostojanstva državnosti, kada i flundre mogu imati svojih pet minuta slave na račun šefa države. Bljak za nju i njega. GNK je bio za vrijeme Franje režimski klub, a to će vjerojatno biti opet, kada dođu „naši“ na vlast, jer treba povratiti i osvetiti sve ono što je Dinamo izgubio za vrijeme vlasti crvene nemani, te ćemo, napokon dobiti stadion i još više reprezentativaca u klub, te se nadajmo da će Dinamo napokon ostvariti pomak u Europi. Onako, za sve nas dinamovce, za povijest. Sve u svemu, novo vrijeme nas očekuje i zanimljiva godina je pred nama za nas i naš klub Dinamo, gdje ćemo probati maknuti faktor mosoraša iz dinamove priče i u miru početi graditi europski Dinamo. Kako god bilo, država treba i mora riješiti problem huligana i iste maknuti što dalje moguće od nas i naših života, a ne samo od Dinama. Tako ćemo iznijeti teret povijesti kao veliko opterećenje koje pritišće naša leđa, te će nas klupska povijest prepoznati kao junake, jer smo u ovim burnim vremenima uspjeli iznijeti Dinamovu slavu(namjerno veliko slovo pridjev dinamove slave) neokrnjenu u slijedeću generaciju u tijeku naše povijesti koja traje već sada sto i četiri godine. Mi, i Građanski smo Građanski Nogometni Klub Dinamo. Mi smo Dinamo. |