Prošlo je već nekih desetak dana od feste sv. Vlaha i grad je uspavan. Lik Bleson je ustao iz kreveta mrzovoljan. Tek je 11 i 15 ujutro, a on obično spava do podne ipo, jedan. Njemu ne smetaju mačke koje se noću naganjaju i kasnonoćne svađe susjeda jer liježe obično kada svađajući susjedi ustaju na posao. Jutros ga je probudio jak vjetar koji je šamarao ponistre njegovog prozora od sobe. Ugledao je na Porporeli neki mladi par, vjerojatno turiste, kako se zabavljaju izbjegavajući velike valove što udaraju o obalu. Podigao je malo pogled i na pučini iza Lokruma uočio jednu impresivnu pijavicu u formiranju. Uzdahnuo je, zatvorio ponistre, navukao zavjesu i upalio svjetlo. Stao je pred ogledalo i uperio prst u sebe baš kao fiktivni Elvis u Christiana Slatera u filmu True Romance i rekao : „ti si taj“. Zatim je nazuo Classic Grizly Haflinger papuče koje je stric kupio u nekoj trgovini u Gelsenkirchenu, a ostavio ih tu u apartmanu zadnji put kad je bio u Hrvatskoj.


Da, Lik trenutno živi u stričevom apartmanu dok stric mukotrpno radi u Njemačkoj. Došao je pred festu sv. Vlaha malo provjetrit apartman, pa ga je ponijela atmosfera. Javio je stricu da je našao neki posao na 2-3 mjeseca, pa će u tom razdoblju boravit u njegovom apartmanu kako bi smanjio troškove života u Dubrovniku. Stara bi mu dala pola penzije i jednom tjedno bi mu donijela skuhane hrane za par dana, sve to samo da ga ne gleda doma. A njegov „radni“ dan svodio bi se na ispijanje kava. Prvu bi platio iz svog džepa, a onda bi hvatao žrtve. Nadao se da će svojim macho šarmom skuvat kakvu žensku i odvest je u krevet. Ali ništa, slabo ga ide u zadnje vrijeme. Samo ga ogledalo još voli, izgleda.


Otišao je na wc, popišao se, otresao ga i pustio vodu. Oprao je ruke dva puta, a zube triput. Navukao je preko pidžame bade mantil, ubacio snop ključeva u džep i tako krenuo iz apartmana u trgovinu preko puta po doručak. Čim je kročio na izlazna vrata, uočio je veliki pljusak koji se spustio na grad. U apartmanu ne drži nikakav kišobran jer što će kišobran jednom ljubavniku u Parizu. Prekomplicirano mu se učinilo da pretrči

do trgovine, pa se užurbanim korakom spustio desetak metara niže niz ulicu do svog mercedesa 190. Kresnuo je ključem onako pokisnuo i odvezao se na drugu stranu ulice ispred vrata trgovine. Dok je kupovao kruh, jogurt, sir i malo salame podriguše, skužio je kroz izlog trgovine da mu je netko uletio na parkirno mjesto. Popizdio je. Ali raspoloženje mu je poraslo kad je došao do kase i od tamo uočio da se oslobodilo jedno parkirno mjesto odmah do ulaza u njegov apartman. Požurivao je prodavačicu da mu brže izda račun.


- Samo malo. Moram Vam točno vratiti kusur. – rekla je-

- Ma zajebi kusur! – viknuo je i potrčao sa vrećicom vani kad je uočio da se neki lik pokušava parkirat ispred njegovog apartmana

- Alooo! Ne možeš se tu parkirat, to je moje mjesto! – urlao je


Onako iz na pola ukošenog auta iskoračio je Andro Knego i upitao ga sa svoje nadmorske

visine :


- U čemu je problem dečko?-

- Problem?! Ma kakav problem Andro?! To ja mašem od radosti što sam te vidio. Još od malih nogu si moj najdraži košarkaš. Čak mi je stric kupio jednom tvoj dres sa brojem 11. Može autogram?

- Ma može prijatelju. Gdje da ti se potpišem?

- Evo može na ovaj papir što je salama umotana u njega. Uokvirit ću ga nakon doručka i čuvat ko oči u glavi.

- Evo ga. Rijetko kome se više potpisujem u zadnje vrijeme, ali tebe nisam mogao odbit jer si bio originalan. Na trenutak sam pomislio da si neki kreten koji mi želi na foru uzet parkirno mjesto. – reče Knego

- Ma kakvi čovječe. Nisam ja takav. Hvala ti puno na autogramu. Ovo mi puno znači. – Lik će

- Ma ništa. Drago mi je da sam ti uljepšao dan. Pozdrav. – Andro će

- Booog. – mahnuo mu je Lik dok se vraćao prema autu


Čekao je 2 minute da se Andro udalji od automobila, a onda zaurlao od bijesa i počeo rukama tući u kontrolnu tablu.


- Jebem ti doručak, kišu, hrvatske košarkaške legende i sve ostalo po spisku da ti jebeeeem!!!


Razumijem ga. Jednosmjerna je ulica, nema više slobodnih parking mjesta i sad mora kružit okolo najmanje 4-5km da eventualno nađe opet slobodno mjesto blizu apartmana. Spustio se dole kraj vatrogasnog doma i krenuo uz zidine prema Pilama. Na trenutak je usporio prošavši parking mjesto kako bi sebi za gušt pustio neki

novi hit Milice Todorović. A onda je, ušavši u onaj prirodni tunel malo prije Pila, skužio skupinu turista kako mu nešto signaliziraju rukama. Smanjio je glazbu u autu i spustio staklo prozora kako bi pokušao razumjeti što mu govore. Bili su to neki Japanci i uglavnom je čuo ćin ćun ćon, što njemu apsolutno nije značilo ništa. Ali je shvatio o čemu se radi kada se okrenuo. Iza njega su blještala četiri rotacijska svjetla. Vatrogasni terenac i kamion, bolnička i policijska kola. Maknuo se u stranu nakon tunela. Terenac, kamion i bolnička kola su prozujali, a policijsko vozilo se parkiralo iza njega. Kao u američkim filmovima policajac je iskoračio, nabio kapu na glavu, provjerio jesu li pendrek i službeni pištolj na svom mjestu i krenuo prema Liku. Kad je došao do mercedesa, malo se sagnuo i pokucao na staklo prozora koje je već bilo spušteno, pa je u stvari kuckao Lika u čelo.


- Je li, prijatelju, znaš li ti što si upravo napravio? – pitao je

- Znam. Sklonio sam se s glavne prometnice da vozila pod rotacijom prođu. – odgovorio je Lik

- Opa! Pravimo se malo pametni, a? Da vidimo…nisi upalio svjetla, nisi vezan, nepropisno si obučen, a na nogama šlape u vožnji. Da ne spominjem ometanje službenih vozila vatrogasne jedinice, bolnice i policije. Ovo bi moglo ići i do dvije tisuće kuna kazne i par kaznenih bodova. Što kažeš na to? Da te čujem sad koliko si duhovit. – policajac će

- Ma daj čovječe. Pa nisam namjerno to uradio. Eeeej, nemoj pisat kaznu! – Lik se već pomalo uznervozio

- Tišina! Ništa te nisam pito! Vozačku i prometnu molim.


U tom trenutku je preko puta neki pješak zastao i dobacio :


- Alo, Lik, jesi li to ti?

- Jesam prijatelju. Evo mi ovaj krkan piše kaznu.

- Pazi kako se izražavaš! Nadopisat ću ti još da si vrijeđao službenu osobu. – policajac će ljut ko ris

- Alo, Đivo, stani. Nemoj pisat ništa. Lik je ljudina kad ti kažem. Pusti ga, sredit ću ti ono, znaš. – slučajni pješak će

- Ok. Ne bi ga ni zbog koga pustio, ali kad si ti u pitanju, može. Sredit ćeš mi ono sto posto?

- Jesam li te ikad zajebo, reci pošteno?

- Nisi brate.

- Eto vidiš! Sad ga lijepo pusti. To je moj pajdaš. Koliko smo noći lumpovali zajedno, a Lik?

- Ne zna im se broj brate. – Lik će

- Samo, nema mu prolaza gore. Neki lik se pokušao ubit na Boninovu. – policajac se obraća slučajnom prolazniku

- Bacio se? – upita Lik

- Namjeravao je, ali kako je krenuo uzet malo veći zalet, izašao je na cestu, pa ga je pregazio gradski autobus. Daje još znakove života, ali mislim da neće ni do bolnice živ doć. – policajac odgovara

- Hoćemo li na piće dok se to ne raščisti? – slučajni prolaznik će Liku

- Ma ne mogu ovakav. Vidiš u čemu sam. – Lik će nervozno

- Što je to brate, bio na nekom pidžama partiju sinoć? – slučajni prolaznik nabacuje duhovitu notu

- Duga priča. Daj mi sredi nekako da prođem gore. Stvarno mi se žuri. Javim ti se za piće sutra. – Lik će

- Aj Đivo, bogati, probaj ga nekako provest gore. Sredim ti i ono drugo, znaš. – reče i namigne mu

- Ok. Ne bi ga proveo gore ni zbog koga drugog, ali kad si ti u pitanju, može. Sredit ćeš mi i ono drugo sto posto?

- Jesam li te ikad zajebo, reci pošteno?

- Nisi brate.

- Eto vidiš! Sad ga lijepo provezi gore i čujemo se. A ti Bleson pripazi malo ubuduće. Nisu svi policajci na mojoj strani. – slučajni prolaznik će

- Hvala ti prijatelju. Sutra te zovem na piće. Čujemo se. – Lik će

- Palim rotaciono, a ti polako kreni za mnom. Ajde, nemam vremena na bacanje. – policajac će Liku


Tek nakon trećeg kruga oko grada Lik je našao parkirno mjesto blizu apartmana. Doručkovao je u dva popodne, pa se krenuo bacit pod tuš. Bio je to za njega doslovno hladan tuš jer je stara sinoć svratila donijet hranu i zaboravila uključit bojler iako ju je zamolio, a kasnije nije provjeravao. Nije joj previše zamjerio osim što je šakom desne ruke prošao kroz malo ogledalce na vratašcima ormarića iznad lavaboa. Isprao je ranu, nekako se obukao, zamotao šaku malim ručnikom i uputio se u bolnicu na Medarevo da mu saniraju ranu. Sat vremena nakon nezgode stajao je naslonjen na pult kirurškog odjela i čavrljao s nekim starijim likom dok je čekao da preuzme zdravstvenu knjižicu.


- I kažeš maser si. Pa vi sigurno dobru lovu dižete u svom poslu. – stariji gospodin će

- Mlatimo pare prijatelju, pogotovo u ljetnoj sezoni. Kad navale Njemice, Čehinje, Poljakinje. Uzmeš im pare, a bude i seksa. – Lik će

- Nudiš strankinjama seks uz masažu? – stariji gospodin će

- Gledaj, službeno ne, ali ako vidim za vrijeme masaže da ona to želi, onda je odradim i to besplatno. Seks joj ne naplatim.

- Dobar si, svaka čast.


U taj tren jedna crna medicinska sestra prođe pored njih po neku papirologiju.


- Pogledaj ovu – Lik će, i nastavi – šivala mi je ranu. Jedva sam se suzdržao da je ne uhvatim za dupe. Pogledaj sad malo bolja kada naiđe. Jooj, kako bi joj stavio…

- To je moja žena. – prekine ga stariji gospodin

- ...vrećicu čaja u kipuću vodu. – završi misao Lik, pocrveni kao nikada u životu i krene prema liftu

- Ma stani čovječe, neću ti ništa. Nisi prvi ni zadnji koji se napalio na moju ženu. Vrati se. Uostalom, otišao bi bez zdravstvene knjižice doma. – stariji gospodin će

- Oprosti, nisam znao da je tvoja žena. – Lik će skrušeno

- Ma sve ok. Uzmi ovu posjetnicu.

- Zašto? – upita Lik

- Znaš…nemoj me krivo shvatit kad ti ovo kažem, ali ja podvodim svoju ženu drugim muškarcima za pare, ali ne protiv njene volje. Popunjavamo kućni budžet na razne načine. Da skratim; volim gledat kad se seksa sa drugim muškarcima. To me uzbuđuje.

- Nemoj me zajebavat! Meni je uvijek bila seksualna fantazija da poseksam neku dok njen muž gleda. – Lik će u ekstazi

- Eto. Izgleda da bi mogli i poslovat. Studentima je cijena sto eura za seansu, a ostalima tisuću i više, ovisi što žele. Kako si rekao da mlatiš pare, spadaš u skupinu koja bi najskuplje plaćala cijenu usluge, ali simpatičan si mi pa može i za tisuću kuna za seansu.

- Pa, ovaj, može. Naravno. Nazvat ću vas. – Lik je pričao kao da je progutao krumpir shvativši da je mogao proći jeftinije sa pričom da je student


U tom trenutku je naišla žena starijeg gospodina i Liku predala knjižicu.


- Dušo, ovo je naša potencijalna mušterija. Što kažeš?

- Hmmmm…izgleda dosta uščuvano. Sviđa mi se. – reče dok je obilazila oko lika i prstima mu prelazila preko lica.

- Sladak si dušo. Javi nam se što prije da se zabavimo svi troje. Može? – dodala je hipnotizirajućim pogledom

- M-m-m-može. – mucao je Lik ne znajući gdje je i potrčao prema liftu


Kad je ušao u lift, pogledao je svoj znojni odraz u ogledalu, upro prstom prema sebi i povikao :


- Pizdo, ti nisi taj!


Sjeo je u kafić ispred bolnice i razmišljao kako da dođe do para za seks koji mu je ponuđen. Dok je razmišljao prišla mu je naočita crna konobarica (a on obožava naočite crne konobarice) i nabacila smiješak.


- Malu kavu s mlijekom, slađu, i čašu obične. – izustio je iskesivši zube kao Ivica Šerfezi

- Nesreća na poslu? – upitala je

- Molim?

- Pa to na ruci, zavoj. – rekla je

- A to. Ma ne. Treniram boks, pa se malo ozlijedio. Ništa strašno.

- Pa ne izgledaš mi kao neki tip za boks.

- Čini ti se. Ja sam u pero-lakoj kategoriji prvak Hrvatske.

- Opa! Ja treniram taekwondo. Što kažeš da odemo nekad na sparing? – predložila je

- Nemam ništa protiv sparivanja. Ostavi mi broj i sparimo se u mom krevetu. – pretvorio se u Charlie Sheena na trenutak

- Dobar pokušaj dečko. – nasmijala se, odmahnula rukom i krenula mu napravit kavu koju na njegovom mjestu ne bi popio

- Past ćeš ti kad-tad kučko. Kad-tad! – promrmljao je sebi u bradu


Dok je čekao kavu, iz predvorja bolnice je istrčalo vani 5-6 osoba u bijelim kutama. Tražili su nešto ili nekoga. Češljali su svaki kutak oko bolnice.


- Ti Ivane kreni dole, ti Maro gore, a ja ću češljat parkiralište! – viknuo je jedan


Lik se ustao i pokušao skužiti nešto neobično u okruženju što bi oni mogli tražiti. I baš kad je pomislio sjest i nastavit čitat novine, vozač gradskog autobusa, koji je tu bio parkiran neko vrijeme, je startao motor. Tada je u pozadini autobusa ugledao siluetu kako se podiže. Čovjek u bijelom bade mantilu, rejbankama na

očima i sa cigarom u ustima mu je uputio De Nirovski osmijeh iz Rta Straha i mahnuo u stilu pa-pa.


- Pa ja na mogu vjerovat! – izustio je, ispljunuo žvaku iz usta i potrčao prema parkiralištu do svog auta


Sjurio se niz Batalu do Lapadske obale. Požurio je do Burazera Deeenisa na kavu da mu ispriča koga je vidio. Kako ispred restorana gdje radi Burazer Deeenis stalno kao morski psi vrebaju komunalci, Lik mora dobro pazit da mu ne uvale kaznu. Zato je parkirao preko puta jednog kafića i zamolio konobara da mu javi ako uleti komunalac i da mu, ako ga skuži da stavlja kaznu na njegov auto, kaže da je vozač stao tu dvije minute. I tako, Lik je kod Burazera Deeenisa naručio malu kavu s mlijekom, slađu, i čašu obične, ali kako nije vjerovao konobaru iz kafića preko puta kojeg je ostavio auto, svakih petnaest minuta bi izlazio na ulicu da provjeri je li komunalac slučajno iskočio negdje iz zasjede i okačio kaznu.


- Znaš koga sam vidio gore na Medarevu Deeenis? Ne bi nikad pogodio. – Lik će

- Koga?

- Andriju.

- Sereš!

- On je u Vrapču.

- E bogami nije! Ovim sam ga očima vidio. Kunem ti se maaajkom svojom! – vikao je

- Tiše, otjerat ćeš mi goste. – Deeenis će

- Koje goste čovječe. Vidim samo dole za zadnjim stolom nekog lika što čita novine…u bijelom…bade…mantilu. – ispala mu je plastična žlica iz usta dok je to izgovarao

- Deeeeeeeeeeeeeeniiiiiiiiiiiis! Alooooo! Pa koliko ću ja još čekat da me netko posluži?! – reče lik u bijelom

bade mantilu, rejbankama na očima, sa cigarom u ustima i apostolkama na nogama.

- Andrija?!?!?! – Burazer Deeenis će u čudu

- Šta si blenuo ko da si duha vidio! Prebacili me iz Vrapča ovdje. E brate, nije bilo lako doć do tebe. Zvao sam te, znaš. Nikako te nisam uspio dobit na telefon. I, zamisli, neki dan na Medarevu upoznam ženu koja je čistačica u vašem restoranu. Došla posjetit svoju kćer na psihijatrijski odjel. Sasvim slučajno mi je u priči spomenula tebe i da ovdje radiš, pa rekoh ajde da uzmem pauzu jedan dan za popit kavu s tobom.

- Dobro što si uzeo pauzu, ali znaju li tvoji doktori da si napustio bolnicu? – Deeenis će

- Itekako znaju. Samo što nisu poslali helikoptere i pse goniče. – dobacio je Lik

- A jebaji ga. Htio sam vidjet starog prijatelja, pa nek mi rade kasnije šta im drago. – Andrija će

- E kad je tako, evo ti jelovnik pa odaberi po volji šta ćeš pojest i popit.

- Nemoj…

- Imaš cigara?

- Slabo.

- I to ćemo sredit.

- Kad već častiš, može meni još jedna mala kava s… - Lik se pokuša uvalit

- Tebe nitko ništa nije pitao! Vrati se za svoj stol. – prekine ga Burazer Deeenis

- Ok, ok. Šta se odma ljutiš. – Lik će pokunjeno


Neko vrijeme sjedili su na vanjskoj terasi samo njih dvojica : Lik za svojim stolom je ispijao malu kavu s mlijekom, slađu, i čašu obične, dok je Andrija skroz na drugoj strani terase jeo neke morske plodove, pio Malvaziju i još je dobio dvije kutije bijelog Marlbora.


- Pogledaj ga kako se prežderava, ko da mu je zadnje u životu. – Lik će kuharu kojeg zovu Medo Aajka jer sliči na poznatog bošnjačkog repera, a majka mu je Nizozemka.


- Nego Medo, imaš za posudit iljadarku?

- Šta će ti iljadarka?

- Gledaj šta sam dobio danas. – izvadio je posjetnicu starijeg gospodina kojeg je sreo u bolnici

- Šta je ovo? – Medo će

- Čovjek hoće da mu spavam sa ženom, a on bi to gledao za iljadarku.

- Zašto bi ja tebi posudio pare kad ja mogu otić za svoje. Daj posjetnicu. – predloži Aajka

- Ma puši kurac! Krvavo sam zaradio ovaj broj. Još da ga tebi tek tako dam. Tko te jebe čovječe! – Lik je malo popizdio

- Ma tko tebe jebe! Ne dam ti pare. Kad si krvavo zaradio broj, onda krvavo zaradi pare. Daj guze negdje za iljadarku, pa nek onda žena od tog lika tebi da guze. – predloži dvojnik bošnjačkog repera

- Evo dat ću tebi guze. – dobaci Lik cinično

- Ma mrš pederčino! – Medo je ovo ozbiljno shvatio ili samo dobro glumi. Uglavnom, hvatao ga je par minuta oko stola dok na terasu nisu ušetale dvije zgodne djevojke. Lik je sjeo za svoj stol, a Medo pobjegao u kuhinju.


- Gdje ćemo sjest? – upita brineta crnku

- Ovdje vam je ljepši dio terase, više je sunca. A i dole sjedi neki lik što je malo puko glavom. Na bi vam preporučio da idete dole. – dobaci Lik nadajući se da će sjest blizu njega

- Kažeš puko? Na psihijatriji je? – upita crnka

- Upravo to. – Lik će

- Suuuuper! Mi smo studentice psihologije i baš radimo neke testove za faks. Dobro bi nam došlo malo popričat s njim – brineta će i zamoli Deeenisa da upita Andriju mogu li sjesti s njim za stol


Nakon par minuta Lik je naslonio glavu na ruke podbočene o stol i prazno buljio u pravcu odakle se orio smijeh. Andrija je zagrlio obje cure i dobacio :


- Gledaj Bleson. Ove dvije večeras idu sa mnom na odjel. A koga ti večeras vodiš doma, a pizdunu?! Haha.


Lik je ustao i odšetao do ulice provjerit je li okačena kazna. Prošlo je petnaest minuta od zadnje provjere. Bilo je sve ok i odlučio je još malo ostat, jer tek je tri ure tu na ispijanju male kave s mlijekom, slađe, s čašom obične.


Kad je ugledao Blesona da opet izlazi na ulicu nakon petnaest minuta, lik sa prvog kata iznad kafića odložio je svoje utege za vježbu u kut balkona i prešao na sobni bicikl. Žena s drugog kata je uletjela u stan i ugasila pećnicu, dok je njena susjeda sa trećeg kata znala da je gotova sa sušenjem laka na noktima ruku.


Nakon što se Lik vratio dovršiti kavu, noviji mercedes S klase se parkirao na ulici pred ulazom u restoran. Vozač je ostavio motor da radi očito u namjeri da sačeka gospođu koja je sa svojim retro izgledom malo podsjećala na Jackie Kennedy. Kad ju je Lik ugledao, odmah mu je došlo da naruči još jednu malu kavu s mlijekom, slađu, i čašu obične, ali nije. Samo je promatrao njenu pozadinu i micao glavom kako se ona gibala. Otišla je do Burazera Deeenisa i nešto ga upitala. On joj je pokazao prstom u pravcu Andrijinog stola, a onda je ona otišla za taj stol i pridružila se ugodnom društvu.


- Stvarno ne znam šta žene vide u tim luđacima. – komentirao je Lik naglas

- Daj, molim te, nabavi mi broj od ove gospođe što je sad ušla. Prat ću ti suđe u restoranu mjesec dana ako treba. – Lik će Burazeru Deeenisu

- Nešto ćemo već sredit. – reče Burazer smješkajući se

- Ej, idem još jednom bacit oko na auto prije nego krenem doma. – Lik će


Kad je izašao na ulicu, kazna je bila okačena o brisač.


- Gdje je?! Gdje je mamicu mu jebem?! Hej, ti, jesi li vidio koji je redar bio tu kačio kaznu? – Lik se obratio vozaču mercedesa S klase koji je čekao gospođu koja podsjeća na Jacki Kennedy


- Ne, žao mi je. Slušao sam glazbu i nisam obraćao pažnju na ono što se događa na ulici. – odgovorio je

- Jebem ti….JEBEM TI…..AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! – urlik se širio cijelim kvartom


U to vrijeme je komunalni redar koji mu je okačio kaznu bio nekih tristo metara zračne linije dalje u drugoj ulici i kupovao burek u jednoj pekari.


- Čudno. Čuješ li ti ovo Mare? – upitao je prodavačicu

- Što to?

- Ovaj zvuk. Kao da beba godzille plače.

- Ne, ne čujem ništa. – odgovorila je

- Ma nema veze. Zaboravi.


Kad su iz restorana izlazili na ulicu, Andrija, dvije cure i gospođa koja podsjeća na Jackie Kennedy imali su što vidjeti. Lik Bleson je plakao i udarao šakama o pod dok je u jednoj ruci gužvao kaznu od osamdeset i pet kuna koju je našao okačenu o brisač maloprije. Burazer Deeenis je pozvao gospođu psihijatricu Jackie i rekao joj klimajući glavom s negodovanjem :


- Težak slučaj gospođo. Povedite i njega večeras gore na odjel. I zadržite ga bar tjedan dana jer samo mi tjera goste iz restorana.

- Nema problema Deeenis. Može poći s nama. Samo, kako ćeš ga uvjeriti u to? – upitala je

- Ništa vi ne brinite. Samo pričekajte u autu. Poslat ću ga za minutu.


A onda je otišao do Blesona i rekao mu :


- Sigurno misliš da si večeras najnesretniji čovjek na svijetu, ali nemaš pojma koji si usrani srećković. – rekao je

- K-k-kako to misliš? – promucao je Lik

- Gospođa je pristala da se druži s tobom i to večeras. Spremaju se neke orgije kod nje. Ajde, ustaj. I ne zahvaljuj mi. Prijatelji za to služe.


Ustao je i prvi put u životu zagrlio Deeenisa. Dirljiva scena, moram priznat.


- Vjeruj mi, ovo ti nikad neću zaboravit. – rekao je sa suzom u oku dok je ulazio u auto

- Vjerujem ti brate, itekako ti vjerujem da ovo nikad nećeš zaboravit. – reče Burazer Deeenis sebi u bradu smješkajući se dok se vraćao u restoran pogasiti sva ta noćašnja scenska svjetla