Miroir Noir

utorak, 26.05.2009.

"Ne znam što mislite, tko ste, taj vaš bend

i ne znam...vi stvarno želite biti cool sa tom svojom "glasovnom poštom" koju ste uveli, ali ja to ne pušim

nikada nisam slušao vašu glazbu...izazivate u meni toliku količinu nasilne strasti

očigledno je da ne podnosim vašu glazbu, jer, nikada je nisam ni slušao

ok, ova "glasovna pošta" koju imate, toliko je glupa

izgubili ste potencijalnog kupca, jer obraćate mi se na način kao da nešto stvarno značite

ne slušam vašu glazbu, i ako mislite da ikada hoću, gadno se varate

želim vam svu sreću, jer, upravo ste izgubili najvećeg obožavatelja kojeg ste ikada mogli imati."

Ovo je moj slobodni prijevod jednog nesuđenog obožavatelja Arcade Firea, a možete ga čuti ako kojim slučajem kupite, ili nekim drugim kanalima nabavite taj mali genijalni dokumentarac Miroir Noir sa njihove prošle turneje kojoj sam i sam nazočio.

Večeras sam sjeo za komp sa šalicom čaja čiji me miris na trenutak podsjetio na tamjan, te pogledao dotični dokumentarac. Previše je emocija u toj glazbi, da ga jebeš.
Sjećanja naviru. Snimke ovjekovječuju tu najtalentiraniju skupinu glazbenih čudaka na svijetu koji su unajmili jednu bivšu crkvu u pokrajini Quebec kako bi stvorili autentični zvuk koji su zamislili u kreiranju remek djela nazvanog Neon Bible.

Jednom sam, u jednom prošlom periodu života, davao poduke iz informatike djeci bez roditelja u jednom takvom utočištu u mjestu Čitluk (BiH) kojeg je velikim dijelom financirala međunarodna zajednica. Tamo me pozvao jedan fizioterapeut, ujedno i psihoterapeut, koji je činio lakšim život djeci sa tjelesnim oštećenjima, te bih sa njim putovao u Čitluk 2-3 puta mjesečno.
Djeca kojima sam predavao često su dotičnom gospodinu pisali anonimna pisma u kojima govore o vlastitim snovima i željama, a na koja ih je on sam nagovorio kako bi sebi olakšali dušu.
Jednom prigodom mi je, dok smo se vozili, dao da pročitam pismo djevojke koja je u utočište dospjela čak iz Beograda. Prepoznao ju je po stilu razmišljanja bez ikakvih problema. Napisala je dirljivo priču o tome kako bi sve svoje radosne trenutke u životu zamijenila za samo jedan dan koji bi provela sa svojim roditeljima kojih više nema. Rekli su joj da su joj roditelji poginuli u prometnoj nesreći kada je imala godinu dana, ali ona, nadam se, nikada neće saznati da joj je otac ubio majku, pa onda na kraju i sebe zbog tko zna kakvih glupih nerazmirica u životu koje su bile rješive, barem zbog tog djeteta koje će godinama kasnije pisati nesretna anonimna pisma.

Snimke iz crkve preklapaju se sa živim nastupima, glasovnim porukama obožavatelja, te snimkama glasovitog mađarskog orkestra iz Budimpešte sa kojima su surađivali na tom albumu.
Najljepši trenutak dokumentarca mi je kada Win i njegova supruga Regine sjede u polutmini nekog apartmana dok se iza njih u pozadini vide svjetla nepoznatog velegrada, a on izvodi "Ocean of noise" dok ga ona prati.
Žena koju volim ne sluša Arcade Fire, ali ona i ja se volimo kao Regine i Win, bez svake sumnje.

Što sam htio reći...obećao sam joj neku priču. Imam je u glavi. Još nije gotova, u glavi. Imam i drugu priču u glavi, ali i na papiru. Ona je za vas, a možda i za nju. Još nije gotova kao ni ona prva koje nema na papiru. Kada će sve to biti, ne zna se. Ja sam samo umjetnik, ne radim za pare. Ne mislim mnogo na sebe, tko me jebe. Laku noć.