Sinoć sam imao jedan neobičan poslovni izlet. Vozio sam zmijolikom uskom cestom preko groblja sve do jezera Modro Oko. Trebao sam osposobiti internet vezu roditeljima jednog četrdesetogodišnjaka kojemu je igrom slučaja žena jučer rodila sina; i to u Pragu, jer je ona Čehinja, a administracija je inače jako zajebana stvar. Uglavnom, internet nije proradio, ali zato smo kušali sedam vrsta vina i jednako toliko jela. Ma što da vam pričam; dijete je živo i zdravo, a veseli otac kaže da će dogodine u školu. Pišulinac teži četiri i pol kilograma za što sam pomislio da je mnogo za novorođenče dok se nije javio djed i rekao kako je on pri porodu težio sedam kilograma, a majka ga je rađala sedam dana. Na to je veseli četrdesetogodišnjak dodao kako je njegova žena rađala punih sedamnaest sati, te da je prije, dok je igrao košarku, uvijek na dresu imao broj sedamnaest što jasno ukazuje kako je broj sedam jako bitan u njegovoj obitelji i prenosi se s koljena na koljeno. Kasnije je ponosni novopečeni otac teturajući po sobi, dok sam ja razbacivao računalne komponente po stolu, ugazio na neku kutiju u kojoj su se nalazile nove Nike tenisice za koje uopće nije znao. Nitko nije bio sretniji od njega u tom trenutku. Popili smo jednu i u to ime. Bilo kako bilo, danas on putuje za Češku, a ja ću najvjerojatnije u kurac.

Buđenje nije toliko bolno kada piješ kvalitetno vino. Danas je onaj dan u tjednu kada su svi biskupi u domovini koji citiraju Thompsona ponosni na mene. Danas ne natežem kožicu, već idem na rijeku upecati kakvog svala, ploticu il` geru.
Ulica je pusta. Sunce udara o asfalt i stvara superbond ljepljivu masu na kojoj će zaglavljivati neoprezni kartonski ljudi i zijevati kao ribe na suhom dok ih plameni jezičci budu gutali.
Ispred Vjekine kuće veselo : stara zalijeva rajčice, stari se njiše na ljuljački dok baka usisava mrvice kruha sa njegovih invalidskih kolica. Vjeko je na katu i po ustaljenom običaju uvježbava čin samoubojstva. Ovaj put kroz prozor vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice i omču oko vrata. Čitao je u novinama da je 2012. konačni kraj i ne želi ga dočekati nespreman.
Ali zašto ne čujem ptica pjev, već grmljavinu strašnu iz daljine? Odgovor nas je doslovno sve pokosio s nogu : Vjekina stara puzala je između stabljika rajčice lica prekrivenog crvenim nektarom poput najiskusnijeg bombaša iz Drugog svjetskog rata. Stari je visio na živici okružen kivijem i mirno čekao da ga netko skine od tamo, dok je baka poput uplašenog miša provirivala ispod invalidskih kolica provjeravajući je li opasnost prošla, a ja sam u to vrijeme čuvao kapiju da ne odleti ovako klimava na ulicu. Na Vjekinom prozoru se srušila roleta, pa sam pohitao u njegovu sobu da vidim kako je. Prvo što sam zamijetio bilo je njegovo stakleno oko koje se koturalo po podu nakon još jednog manjeg potresa. Krevet je bio u neviđenom neredu, knjige svugdje osim na polici, a nasred sobe prevrnuta stolica, te Vjeko koji se ljulja poluživ ali dovoljno živ da bi bio ljut što ga ne skidam sa omče. Nikako ne vidim razlog zašto bi se ljutio na mene jer nisam ja taj koji ga je doveo u ovu situaciju. Daj nauči se pristojnosti dečko!
Skinuo sam ga sa omče i dao mu par minuta da se pribere. Otišao je do frižidera, donio nam po pivo, a onda izustio :

- Čuj Strokewski, ipak odustajem od ovih suludih priprema za smak svijeta. Što kažeš da se uhvatimo onog tvog starog projekta?
- Kojeg projekta? – rekoh
- Pa ono, snovi iz djetinjstva, da izgradimo kućicu na drvetu tamo blizu kuće od tvog djeda. Pričao si mi da takav prekrasan pogled ne možeš doživjeti nigdje na svijetu.
- Je, istina. Pogled na sanjivu dolinu ne bih mijenjao ni sa odlaskom u… - zastao sam bacivši pogled po zidovima njegove sobe i ugledao poster na kojem je bila Miss Tanzanije 2005. – Tanzaniju!