Neki ljudi, koje neki drugi ljudi svrstavaju u normalnu kategoriju ljudi, sa ushićenjem nestrpljivo čekaju blagdane. Ja se, naprotiv, radujem svojim razdražljivim danima. Moje razdražljive dane nećete pronaći označene crvenom bojom niti u jednom kalendaru koji se tiska u tiskarama gdje rade normalni ljudi.

Jutros me standardno probudio alarm na mobitelu. Odlučio sam meditirati još minutu prije ustajanja. Zaspao sam. Nakon nekog vremena trznuo sam se i pogledao na sat. Bilo je prošlo tri minute od trenutka kada sam odlučio meditirati još minutu, a dvije minute od samog završetka minutne meditacije, no to nije toliko bitno koliko je bitna sama činjenica da ne znam što se uopće događalo u mojoj glavi u tih sto i dvadeset mističnih sekundi. Za onu minutu sam siguran, ali to ne želim podijeliti sa vama jer sam razdražljiv.

Popodne me zove kolega na mobitel, mrmlja kako su mu pali windowsi, pa mu se ekran crni od bijelih prijetećih slova. U isto vrijeme dolazi mi poruka, a i poziv od drage. Odjebem kolegu, otkantam dragu (igrom slučaja, jer drage se inače ne smiju otkantavati), te čitam esemes u kojem se spominju seks i robovi. Nasmiješim se i nazovem je, a ona mi reče da mi nije slala nikakav sms takvog sadržaja danas, pa poželi da joj proslijedim isti kako bi ga detaljno izanalizirala. Međusobno si poklopimo kako bih što prije locirao esemesovnog pošiljatelja. Biješe to FLF koji me pitao gdje sam više, te je još spominjao kavu, vanzemaljce, seks i robove. I tako, nazovem ja dragu i kažem joj kako je to bio FLF koji je spominjao kavu, vanzemaljce, seks i robove, a ona se kao nešto naduri pa zaželi igrati onu poznatu okrutnu kviz esemes igru koju su inače žene izmislile. Da skratim, ona pamti nešto lijepo što sam joj nekoć napisao i čudno joj je kako se u moru stihoklepina posvećenih njoj uopće ne mogu sjetiti baš "onih" riječi, pa će sumnja pasti na to kako sam vlastite nadahnjujuće lirske pribilježbe slao nekoj drugoj, a greškom poslao njoj. To me nekako učinilo još razdražljivijim danas.

Izgleda da mi je stara skužila da se nemam namjeru ženiti, pa mi je, vidjevši me onako izvaljenog u fotelji poput Al Bundyja, rekla kako će angažirati ženske da mi ubacuju ljubavna pisma u sandučić. Tako je jedna cura koju dobro poznajem, a neću vam reći koja jer sam razdražljiv, našla momka. Vidjela ona kako je vrag odnio šalu, pa je sve preuzela u svoje ruke. Kako nije često izlazila u disko, a nije imala ni Internet da bi otišla na Iskricu, jednostavno je posegnula za najmoćnijim oružjem kojeg se u tom trenutku mogla sjetiti – pismom. Napisala mu ona kako joj se sviđa i te spike, a on budala popušio, pa je sada svugdje mora voditi sa sobom. Na trenutak mi se ta priča učinila romantičnom, jer sam i sam poželio da mi osim te-kom računa dođe nešto tako lijepo, ali sjetivši se nekih starih prevarenih ljubavi koje bi eventualno mogle poslati pismo-bombu…brrrrrr, bolje da i ne pomišljam.