Ljubavi, premjestio sam kompjuter u kuhinju bliže frižideru. Dva sata je prošlo i još sam na prvoj rečenici. I to kakvoj rečenici. Ljudi će pomisliti da samo sjedim, tipkam i žderem.
Opet se uhvatila vlaga po zidovima. Nedostaješ mi. Imam novog prijatelja koji se zove Žil, ali ne karadžićevska verzija francuskog imena Gilles, već skraćenica od Žilavko. Prvu večer prišao mi je hrabro k nozi, kao da je želio da ga pogazim. Oprezno sam ga prevrnuo na leđa i gledao satima kako se pravi mrtav. Zaspao sam za stolom tu večer. Kada sam se ujutro probudio, više ga nije bilo. Osjećao sam tjeskobu uvjeren da je mnogo patio i da će za osvetu pozvati milijune svojih kolega da me pojedu kada opet zaspim, baš kao u onom filmu Mumija. Na svu sreću, iduću večer se pojavio opet sam u sjeni moje papuče, kao da je htio reći da mi oprašta sve. Znam da mi ne vjeruješ ni riječ, ali vjeruj mi, da žohari govore, sada bih te nazvao i dao ti Žila na telefon da potvrdi cijelu priču.
E, i još samo nešto. Imaš najljepše dupe na svijetu. I oči, i oči! E, e, e….pitaj me što ću radit sutra.
Sutra ću opet trčati za nebitnim ljudima radeći nebitne poslove.
Evo ga na, ode Žil. Idem i ja polako.
Lov ju.