Ćudoređe. Čudno se osjećam dok izgovaram tu riječ. Događa li se i vama nešto slično? Proganja li vas često neki unutarnji ubojiti skup glasova koji u svakom trenutku prijeti napadom na vaše facijalne mišiće koji će svojim grčenjem svu tu akumuliranu nelagodu pretvoriti u znoj na vašem licu? Sigurno jest, ali nećete priznati jer ste pizde licemjerne. Dižete kredite kako bi kupili bolju odjeću. Gajite zdrav blještav osmijeh pomoću nevidljivih nadomjestaka za vaše zubne cakline. Jebete se sa zaštitom, što je u svakom slučaju pohvalno. Dok ponizno klečite u crkvi, mislite li zaista na Boga ili samo prazno buljite u guzice onih što kleče ispred vas? Jeste li kao ja, ne svojom krivnjom, zapali u duboko apatično stanje ili ste sretni jer ste, valjda, konačno spoznali duhovne tajne koje vas poput tsunamija zapljuskuju sa dalekog istoka?

Jutros, dan nakon raskida sa jednom devetnaestogodišnjom priležnicom, ne osjećam gotovo ništa. Ni ruke, ni noge, a sve je krenulo još od glave. Volio sam je više od života, bar je tada izgledalo tako. Pedeset i jedna, zbir je naših godina, a to nikako nije bilo po volji njenih roditelja, pa je navodno zato posljednjih mjesec dana redovito posjećivala psihijatra, obiteljskog prijatelja, koji je po svoj prilici ipak bio nešto mlađi od navedenog zbira mojih i njenih godina, te sa čijom je ženom navodno očijukao njen otac, no, nema nikakvih službenih dokaza koji bi potvrdili istinitost te tvrdnje, iako se cijeli grad često pitao odakle glavna lokalna tračara crpi sve te informacije.

"Žena koja dospije u ruke psihoanalitičara postaje zauvijek neupotrebljiva" – riječi su jednog lucidnog francuskog spisatelja što odzvanjaše u mojoj glavi danima. Kao da je dao naslutiti kako ću gospodičnu "neupotrebljivu" zateći na terasi jednog caffe bara u fazi mentalnih vježbi slobodnog ispreplitanja njenog, te jezika dotičnog gospodina Šrinkovića. Odurna scena, vjerujte mi na riječ. Gospodin Šrinković uljudno je ustao kada sam ga potapšao po ramenu. Ustao je i, pretpostavljam, požurio na wc koji se nalazio, gle čuda, na kraju ulice, ili čak na kraju grada; nije bitno. Fokus zamišljene subjektivne kamere kroz moje oči obuhvatio je ljepljivim mrežastim snopom sjenki njeno lice koje je u tom trenutku periodično naglašavalo svu krutost koju plastični osmijeh uopće može posjedovati, a ta krutost potječe iz unaprijed programiranih mehanizama unutar njenog tijela. Da skratim priču, nokautirao sam je. Taj postupak koji je popratio moje trenutno pomračenje uma jednostavno sam nazvao "neopozivi prekid ljubavne suradnje".

No, jutros me dočekalo još jedno iz arsenala njenih maštovitih iznenađenja : ono oproštajno. Krenuo sam na posao onako neispavan i imao što vidjeti : iskrivljene brisače, izbušenu zadnju desnu gumu, a najsmješniji je bio natpis na prašinastom zadnjem vjetrobranskom staklu : "OVI AUTO VOZI PEDER!" U tom trenutku čak sam pomislio i nešto nadopisati ispod, ali nisam se htio spuštati na njenu razinu. Zaprljao sam jaknu do lakta da ne moram kroz ta naopaka slova nagađati kuda idem u rikverc, te krenuo pješice ka parkirnom mjestu taksista. Mobitelom sam javio šefu da uzimam slobodan dan. Nije imao razumijevanja. Ja još manje.

Izbjegao sam prvi taksi na koji sam naišao jer je taksist, osim što je drijemao sa spokojnim osmijehom na licu, iz usta ispuštao dosta neugodan vonj koji je podsjećao na slovenske riblje konzerve sa povrćem kojima je davno prošao rok trajanja.
Drugi taksist je bio budan, ali iz unutrašnjosti tog vozila dopirao je neki glasni narodnjački zvuk koji me odmah u startu pocepao do boli.
U trećem taksiju tišina. Neka ugodna brkata spodoba promatrala me blago iščekivajući moju odluku.

- No, što se misliš? – dobacio je osmjehnuvši se
- Ne, ne mislim se. Odlučio sam. – rekoh zalupivši vrata za sobom kako sam ušao
- Kamo idemo? – upitao je
- Ravno do dna. – izustio sam
- Dug je to put burazeru. – uzdahnuo je i pripalio cigaretu
- Kako kome, burazeru. Napravi jedan krug okolo, preko Opuzena i Rogotina, ali polako, polako vozi. – rekoh
- Razumijem! – otpozdravio je vojnički
- Nego Mrle, kako to da u tvom taksiju nema glazbe? – upitao sam
- Zašto me oslovljavaš sa Mrle? – začudio se
- Pa, sličiš na onog Mrleta iz grupe LET3. – rekoh
- Ne bih znao. Ne slušam domaću glazbu. Čak ni stranu. U biti, ne slušam glazbu uopće. – zaključio je
- Pa što ćemo onda raditi dok se vozimo, ako već glazbu nećemo slušati? Pričati? Mrle, hoćeš li mi ispričati koju anegdotu iz svog bogatog života taksiste, a? To taksisti čine kada voze putnike, zar ne? – upitah
- Nemoj me zvati Mrle, molim te. Imam ja svoje ime. – izgledao je ozbiljan i duboko povrijeđen
- Pa dobro, koje? – upitao sam nestrpljivo čekajući odgovor
- Miha.
- Miha? To nije baš uobičajeno ime u ovim krajevima. – naglasih
- Istina, rijetko ime na ovim prostorima. Moj otac je Rus, a nekada davno bio je izbornik ruske veslačke reprezentacije koja je često zimi dolazila u ove krajeve na pripreme. Ovdje je upoznao svoju sadašnju ženu - moju majku. – rekao je

Gledao sam to lice neko vrijeme osjećajući ledene zrake kako se probijaju kroz zamućene opne rožnica njegovih očiju, te se odbijaju o retrovizorsko ogledalce pod određenim kutom kontrolirajući moju pojavu na zadnjem sjedištu. Podsjećao me na još nekoga, ali nikako da dokučim na koga. I dok smo se tako par minuta ubijali šutljivom vožnjom, sjetio sam se... MIKA! Finski taksist u Jarmuschovom filmu "Noć na zemlji". Nevjerojatno, čak im je i ime slično. Gledam ga još neko vrijeme u tišini pribojavajući se da slučajno ne počne onu bolnu priču o vlastitoj kćeri koja je preminula nedugo nakon što mu je žena rodila.
Ali ništa, on samo šuti. A dok šuti, dobro je.

- A tvoje? – prekinuo je tišinu
- Što moje? - upitao sam
- Pa ime.
- Ivan – rekoh
- Lijepo ime. Univerzalno. – primjetio je
- Ako ti tako kažeš. – dobacio sam pomalo već umoran od šture komunikacije
- Nego Ivane, pričaj mi.... – zastao je kao da se zamislio nad vlastitim upitom
- Što? – rekoh
- Pa, sigurno imaš na duši nešto što te tišti. Reci mi... – opet je zastao i otpuhnuo dim cigarete
- Imam jedan svježi san. Štoviše, prije bih to nazvao košmarom. – rekoh
- Uljepšaj mi dan. – nasmijao se kašljucajući
- Slušaj... – otpočeo sam priču

"Las Vegas. Unutrašnjost jednog casina. Mnoštvo je ljudi okupljeno oko stola za kojim sjedimo Andre Agassi i ja. Ne igramo standardne casino igrice, ne, nikako. Mi smo ozbiljni momci. Igramo "poklape" sa sličicama iz albuma He-Man. Četvrtu partiju zaredom ga dobijam. Izgleda pomalo nervozan i svako malo pogledava prema balkonu na prvom katu prostrane sale. U jednom trenutku na balkonu se pojavio James Woods. Prvo je promatrao naš stol, a onda je bacio pogled u drugom pravcu, te dvaput potvrdno kimnuo glavom. To je bio nekakav znak, valjda. Znatiželjna rulja se razmaknula, a pred nama je stajao nitko drugi, već Joe Pesci. Izvukao sam pištolj sakriven u potkoljeničnom nogavičju i propucao mu glavu bez razmišljanja. Kada me Andre upitao zašto, propucao sam i njegovu glavu jer sam dobro znao da će biti velikog sranja ako ga se FBI dočepa.
Pred hotelom me čekala draga sa već zagrijanim motorom automobila ako nešto pođe po zlu. Bježali smo cestom prema jugu, a pratila nas je federalna policija sa svojih stotinjak automobila. Nakon sat vremena vožnje, dok sam mijenjao radio postaje na auto-kazetofonu, draga je iz svoje torbice izvadila pištolj i uperila ga u mene pokazivajući mi u istom trenutku značku FBI-ja. Naguravali smo se minutu-dvije, a onda sam i njoj propucao glavu, ali u tim trenucima sam izgubio nadzor nad volanom i sletjeli smo u provaliju. Auto se zapalio i eksplodirao.

Probudio sam se dva dana kasnije u nekoj čudnoj drvenoj sobi sa prozorom bez zavjesa. Ugledao sam dragu kako mi na lice stavlja mokre obloge. Govorila je da štedim energiju, da se ne naprežem, te da mora ići jer je mušterije čekaju. Nakon pola sata nirvane začuo sam pucnjeve na ulici. Bolno sam ustao pridržavajući se za stolicu, te odteturao do prozora. Zakasnio sam. Clint Eastwood već je bio smaknuo trojicu odmetnika. Uočio sam ga u trenutku kada je ulazio u birtiju pod mojim prozorom. Vratio sam se do kreveta tražeći pištolj pod jastukom. Bio je tamo. Čista intuicija. Legao sam natrag u postelju i pokušao ponovno zaspati. Nakon pet minuta iz susjedne sobe začulo se nekakvo čudno glasanje nalik na žensko stenjanje. Taj zvuk sve me više iritirao, pa sam ustao i napunio pištolj. Odteturao sam do vrata susjedne sobe i otvorio ih, a kad tamo Clint zajahao moju dragu. Čak je bio toliko drzak i rekao da izađem vani i zatvorim vrata za sobom jer je propuh. Propucao sam glave oboma. Dvaput. Zatim sam mirno sišao do birtije i naručio duplu tequillu. Do mene je sjedio John Wayne i upitao me odakle sam. Propucao sam i njegovu glavu jer me strašno nervira taj južnjački naglasak.

Prema Meksiku sam krenuo pješice nepreglednom cestom prateći dalekovod. Rijetko koga možeš sresti u toj jebenoj pustoši, Miha. Sjećam se da sam naišao na Morgan Freemana i Brad Pitta koji je klečao i plakao držeći u rukama nekakvu kutiju za cipele. Bio sam i svjedok nesretnog prizemljenja NLO-a koji se zapleo o žice dalekovoda i pao. Iz tog NLO-a izpuzala su dva bića kojima sam, naravno, propucao glave zbog osnovane sumnje da je prvo biće, koje izgleda kao Fox Mulder, zapravo Terminator2, a da je drugo biće, koje bi navodno trebalo biti Terminator2, zapravo moja draga."

- No, da ne bi ispalo kako su mi sva živa bića mrska, evo ti Forrest Gumpa. - rekao sam
- Što je bilo sa njim? - upitao je Miha
- Ništa. Toliko je brzo trčao da ga nisam uspio pogoditi...Eto, tako je otprilike izgledao moj san. Sada je na tebe red da ispričaš kakvu anegdotu. Miha? Miha!?

U tom trenutku primjetio sam da na mjestu vozača više nitko ne sjedi. Automobil je bio parkiran, a vrata sa vozačeve strane otvorena. Uočio sam Mihu kako trči prema obližnjem kukuruzištu.
Izašao sam za njim i povikao :
- Miha! Miha!!! Čovječe stani, jebote! Pa to je bio samo san!