Lud tjedan, reklo bi se. Da znaju pičke elitističke, a i Vlatka Pokos, kako se sa malo para može dobro provest u metropoli, sigurno bi mi u frulu zasvirale i imali bi svi onaj tajanstveni pjenasti osmijeh na usnama.

Sv. Duje je. Ispred caffe bara Ghetto sjedimo Paniko - žena koja ima redoviti sexualni život u kojem često ispija dupli pelin, Sonjecka, Frog i ja. Čekamo Olju, poprilično talentiranu mladu hrvatsku spisateljicu koja je starija od mene čitava 23 dana. Paniko nam daje zadnje upute kako se ponašati. Rekla je nešto stravično što mi se tada trenutno usjeklo u pamćenje : "Olja je bomba, uzorita supruga i majka. Da vam nije slučalno palo na pamet kako bi je u nekoj, nedajbože nepredviđenoj situaciji, mogli pojebat onako divljački." I tako, došla Olja, a meni se nije digo. Pogledam Paniko u panici, i ne znam bih li joj rekao za taj moj mali problem ili da i dalje šutim poput Sonjecke koja je možda bila na tabletama, nekom marokanskom hašu, ili su meni nešto podmetnuli, pa je sve izgledalo obrnuto proporcionalnije nego inače. Inače, razgovor je bio dosta zanimljiv; ne sjećam se niti jednog jedinog dijela. Samo se sjećam engleza u Morrissey majici sa kojim sam se upoznavao rečenicom : "meat is murder". Da, sat vremena kasnije sunce se povlačilo iznad Ghetta, a Saladdressing je kopao nos naslonjen na ulaz u svoju biblioteku. Ponijeli smo svoje kisele osmijehe u noć, dugu splitsku noć.

Zagreb. Zoki. Zajeb. Znojno zaprljano zapešće.
Nakon sat vremena skužim da petica ne prolazi pored autobusnog kolodvora. Spomenuo sam Bandića par puta, onako od dragosti. To je tjedan u kojem ću upoznati zaista mnogo ljudi, i neću ih sve imenovati, ne zato što su mi ovi iz Splita draži, već jer sam se umorio od nabrajanja. Navečer sam upoznao Jergovića sa kojim sam razmijenio par riječi, te mi je potpisao oba slavodobitnička primjerka knjige. Bio mi je simpatično smiješan njegov stil upoznavanja naklonom.
Puno sam pio ljudi, svašta konzumirao. Ako policija ikada svrati na ovaj blog, želim da znaju kako to nije bila droga. Nadam se da će mi Zombibop oprostiti što sam ga onu večer vodio u "Drugi Otok" da Asju gledamo. Eto Asja, baš mi je drago da sam se rukovao sa tobom, ali, da sam znao kako si pripremajući se za nastup skinula gaćice, i vjerojatno nisi oprala ruke, najvjerojatnije ne bih toliko kasnije uživao u onim ćevapima. Čak me ona četverooka voditeljica beograđanka nekoliko puta zamolila da ozbiljno razmislim o nastupu. I odlučio sam nastupiti, ali ne u tom klubu, već na terasi ITD-a ispijavši očajno točeno pivo.
Kraj tjedna uljepšao mi je najomiljeniji među omiljenim blogerima - Lutajući Reporter, te smo se u Booksi taj petak navečer lijepo zabavili on, ja, Pupa i još dvoje zanesenjaka (bili smo treći odzada u kvizu). Zadnju noć ista ekipa zaroštiljala je na vrhu jedne enterokatnice. Ne bih u detalje, jel.
Na kraju, čestitao bih svom domaćinu Zokiju koji je napredovao u vožnji automobilom u nemogućim uvjetima (ti uvjeti nemaju nikakve veze sa onim vremenskim). U tih pet dana auto je udario samo tri puta.

Na ovoj slici ispod su rezervirane cice od Paniko...kako je dooobraaa, a ne smijemo je...ne, ne smijemo, tralalalalaaaa.



Ova stvar ide specijalno za drugara Lutajućeg...