Ubacio je bocu u prtljažnik i čudno me odmjerio od glave do pete. Vidio sam podsmijeh u titraju njegovih brčića. Po neprimjereno velikoj količini žutila na njegovom lijevom kažiprstu zaključio sam da pepeljaru prazni tek nakon što se stvori poveća hrpa čikova, te da nikada nije koristio limun u neke druge svrhe osim cijeđenja u čaj. Pretpostavljam da mu nervozu najčešće pojačavaju ovakvi tipovi poput mene koji dolaze u sam sumrak, i koji uzimaju barem dvije boce plina tjedno. No, bojim se da ga zapravo najviše mori briga jebe li se njegova presveta ženica sa nekim "poletnijim" u ovom trenutku dok on bazdeći na rakiju izgovara : sedamdeset.

Lucija je profesorica hrvatskog jezika i moja dugogodišnja poznanica koju već dugo godina neuspješno izbjegavam. Obožava umjetnost; voli ići na razna čitanja poezije i proze, na izložbe slika velikih i malih autora, a najviše voli presretati moju malenkost pred zgradom dok nosim bocu plina. Tada mi se nudi sva. Izgovorim joj obećanje da ću kasnije navratiti samo kako bi me pustila na miru. Ponekad i navratim, pa se pojebemo. Onako divljački. Mislim da smo dosta usamljeni Lucija i ja.

Penjem se tim stubama lagan kao perce iako je teret mnogo teži nego sat vremena prije silaska. To je zato jer zamišljam bocu kao atomsku bombu, te da je sudbina svijeta u mojim rukama.
Često tako ležim na svom krevetu i kroz prigušenu svjetlost sa hodnika hipnotizirano promatram sjaj plavičastog plamena iz kuhinje. To me odmara i uspavljuje. Kada se probudim, ugasim taj plamen i izlazim van. Tada uzimam konac u ruke i prošećem Mjesec niz ulicu. Nastojim se ne zadržavati previše vani jer sam čuo kako ima mnogo čudnih spodoba koje vole lutati ulicama noću.
U slučaju da me Lucija primjeti sa prozora, tada svratim do nje.