Đrkova baba zove se Dragica. Ima osamdeset tri godine i izrazito veliku glavu još od rođenja. Sjećam se kad smo bili mulci kako mi je Đrk spominjao da je ona "glava" kuće, pa sam svaki put otkidao od smijeha na tu njegovu izjavu. Na neki bizaran način ona i jest postala glava kuće nakon pogibije muža u traktorskoj nesreći. Ima od tog događaja skoro pa četrdeset godina. Tog prohladnog jesenskog popodneva cijela obitelj; muž, žena i troje djece, vraćali su se umorni od teške poljodjelske rabote. U jednom oštrom zavoju traktor je jednostavno proklizao na cesti koju jutrom prekrije mraz, a sunce je ne dotakne tijekom cijelog dana.
Muž je, prije samog skoka sa traktora, uspio ženi dobaciti : "Eto vas, ooo…!". Pri padu je udario glavom o jednu stijenu i na mjestu poginuo. Dragica se brzo pribrala i bacila za upravljač traktora. Iako nikada nije vozila ništa osim bicikla, ovaj put nije imala izbora. Ili improvizacija, ili ode glava…ona velika njena.
Uspjela je grdosiju sa prikolicom u kojoj su bila djeca kroz gusto šipražje i grbavi teren niz pogibeljnu padinu dovesti do sigurnosti pašnjaka. Kada se vozilo zaustavilo uspjela je samo izustiti : "pa u kurac!", što je bila česta poštapalica ženskog življa seoceta Lisice blizu Ljubuškog. Od toga dana Jurkan Markanov više nije bio glavna faca u selu. Možda bi se on i pomirio sa sudbinom da ga je zasjenio muškarac kojeg bi smatrao dostojnim svoje razine, već zasjenila ga je jedna obična mala sićušna žena. Dvije godine za redom dobila je najprestižniju seosku nagradu "Traktorist godine" što je Jurkana dovodilo do ludila jer, do tada je on bio jedan i jedini : nedodirljiv.
Kako su godine odmicale Jurkan je pokušavao nagovoriti Dragicu da se okušaju na seoskoj olimpijadi tko je bolji, ali ona bi ga uvijek glatko odbijala. Tek kada je otišla sa sela i doselila se kod Đrkove mame, Jurkan je opet postao traktorist broj jedan u selu. No, to mu nije bila baš neka utjeha. Kopkalo ga je. Je jeee…totalna kopkapabana.

I baš se našao Đrk na vratima kada je Jurkan navratio prije dvije godine.
- Baba, traži te neki Beatles!
- Slušaj ti mali…
- Gospon, što vi mislite, je li John više sličio na Yoko il` jaje na oko?
- Bem ti… - Jurkan je krenuo rukom na Đrka, a onda ugledao Dragicu na vratima, te ekspresno namjestio umjetni kes.
- Onda? – izustio je
- Što onda?
- Oš – neš.
- Nema šanse.
Okrenuo se i otišao bez riječi, kulerski. Umro je nakon mjesec dana od moždanog udara.

Zamislite, jučer me Đrk zove da mu donesem nešto glazbe i, usput, da mu kupim rizli na trafici. Na nekih dvadesetak metara udaljenosti od kuće ugledam ga na terasi kako mi signalizira nešto u stilu "stani i ne približavaj se". Stao sam i čekao da doznam što je novo njegov kretenski um skuvao.
Naginjao se preko ograde i pogledavao kroz guste grane vinove loze što su pravile hlad pred kućom.
Odjednom mu se licem razvukao osmijeh.
- A-haaa! Uhvatio sam te lopužooo!!!
Kada sam prišao malo bliže ugledao sam njegovu babu kako trga grozd grožđa i ubrzanim korakom zamiče iza kuće. Zatim se Đrk pojavio na donjim vratima.
- Samo ti bježi! Pronaći ću te. Znam gdje živiš!!!
- Đrk, koji ti je…? – rekoh
- Ma, ništa. Malo se igram sa babom. – reče onako poluzbiljski
- Pa dobro, što je ganjaš zbog jednog pišljivog grozda?
- E, pa vidiš…taj mi je bio najdraži.
- Najdraži?
- Da. Baš mi je taj grozd u zadnje vrijeme puno značio. Često bih ga promatrao dok sam pušio hašiš i mogu ti reći da je djelovao na mene totalno relaksirajuće, kuiš?!
- Ne.
- Eto vidiš. A pravo da ti kažem, ova moja baba sve je luđa iz dana u dan.
- Kako misliš?
- Jutros sam se na nju derao jedno pola sata. Kasnije je došla u moju sobu, šušnula mi u ruku pedeset australskih dolara i rekla : "Ti si pravi momak, a ne ono govno od Đrka". Zamijenila me za buraza…hihi.
- Pa ne budi đubre. Vrati joj pare.
- Aha, kurac moj! – odmjerio mi je od šake do lakta
- Je li bio blagoslov kuće kod vas ovih dana? – upitao sam ga u pokušaju izbjegavanja "vrućih" tema
- Bolje da mi nisi spomenuo! – uhvatio se za glavu
- Što je bilo?
- Vozio sam je prekjučer do crkve. Odlučila je nakon mise kupit jedan mali kalendar. Zatekao sam je u razgovoru sa župnikom.
- E…
- Priča ti ona njemu kako je onomad u Dubrovniku upoznala biskupa Puljića. E, a slušaj sad ovo; doslovno mu je rekla ovim riječima : "E moj fra Petre, poljubim vam ja biskupa Puljića u ruku…pa u kurac…"
- Nezgodno pozicioniranje poštapalice u rečenici. – rekoh kroz smijeh
- A tek jučer.
- Što jučer?
- Bio je blagoslov kuće.
- E, i?
- I opet se dogodi susret nje i fra Petra.
- Opet je kurac "uzela u usta"? – upitah
- Kako to misliš "uzela u usta"? – začuđeno me gledao
- Pa ono, metaforički.
- A to. E, i kaže ti ona njemu : "Fra Petre, kada dadete blagoslov u ovu kuću, može li on ikad izvitrit?"
- Ne može bako.
- Pa koji kurac onda dolazite svake godine?!?!
- Auuuuuu bruke! – sada sam se i ja uhvatio za glavu

Nesnosna buka motora neidentificiranog vozila koje se približavalo ulicom spriječila je da se naš razgovor razvije u nešto doista smisleno. Prašnjavi oblak iznjedrio je divovski traktor marke ZZ-Top F16. Iz kabine je provirila glava mladog neobrijanog čovjeka. Bio je to Perkan, sin Jurkanov.
- Je li Dragica doma? – reče povišenim tonom
- Ne čujem te ništa. Ugasi motor dok pričaš – Đrk će
- Je li Dragica doma? – ponovi Perkan nakon što je ugasio motor
- Nije… - Đrk će
- Tu sam. Tu saaam. – začu se glas iza kuće, te ugledasmo Dragicu u nekom prastarom pilotskom odijelu
- Spremna?
- Uvijek! – Dragica će odrješito
- Ček, samo malo. Zar nisi rekla da se više nećeš utrkivat sa ovim luzerima? – Đrk će
- Jesam, ali ovaj put ću napravit iznimku. Opet se osjećam tako mlada. Štoviše, osjećam se kao da imam krila.
- Sada bar znamo tko ti je popio sve one limenke Red Bulla u frižideru. – šapnuh Đrku
- Prije bih rekao da je popušila sve one stvarčice koje skrivam pod jastukom. – uzvratio je šapatom

Naše došaptavanje prekinuo je divovski traktor marke Iron Made-EN B52 koji je razvalio vrata garaže. Nismo imali previše vremena, te smo se bacili preko stola spašavajući guzice.
Dvije nabrijane mašine nestale su niz ulicu. Nakon par trenutaka pribrali smo se i potrčali na prvi kat kako bi sa terase bolje vidjeli pregled utrke. Bolidi su se svako malo izmjenjivali u vodstvu. Mrtva utrka, reklo bi se.
No, u jednom trenutku Perkan se poslužio nesportskim metodama i naglim zaokretom volana ulijevo izgurao Dragicu sa staze. Zadnje što nam je bilo u vidokrugu bili su prevrnuti traktor i leteća baba.

Dva tjedna kasnije, nakon što se probudila iz kome i spoznala da će ostati nepokretna do kraja života…

- Strokewski… - rekla je vidjevši me u polutami sobe
- Recite bako.
- Di je Đrk?
- Vani, telefonira.
- Pokvarenjak. Nikad ga nema kada mi treba.
- Nije baš tako...bako.
- Šut` i slušaj – signalizirala mi je rukom da približim uho
- Ne dolazi u obzir – odgovorio sam
- Zašto?
- Ni govora! Idem sada. – okrenuo sam se i uputio van sobe
U taj tren Đrk je pokušao ući.
- Idemo Đrk - rekao sam izguravši ga van
- A baba?
- Umorna je. Ne želi više nikoga vidjeti danas. Čak ni tebe.
- Što ti je govorila maloprije? Vidio sam kroz staklo da ti nešto šapće.
- Rekla je da pripazim na tebe – nabacih kiseli osmijeh
- Kako god okreneš, volim je. Ona je moja krv Strokewski. – reče i pusti suzu
Prvi put da sam vidio Đrka kako plače. Zaplakao bih i ja ali istreniran sam za ovakve situacije. Kada mi je teško uvijek pomislim na nešto smiješno kako bih stvorio kontra efekt. Ovaj put pomislio sam da sam pisac na blogu.

Miljenko Jergović je u predgovoru "Najboljih hrvatskih priča 2006." rekao da za pisanje na blogu nije potrebna hrabrost sa čime se nikako ne bih složio. Za pisanje na blogu, kao i u bilo kojem mediju izražavanja, itekako je potrebna hrabrost, jer o čemu god čovjek pisao, on piše o sebi. Ljudi ga čitaju i doživljavaju onoliko koliko je vješt "isprovocirati" unutarnja previranja u svakom čitatelju namjerniku.

Evo kako je Miljenko doživio mene čitajući ovu priču :

"Mario Dominiković čudan je svat iz Metkovića, jedne od onih udaljenijih točaka Hrvatske koje, više zbog neobičnoga zemljopisnog izgleda ove zemlje nego zato što su stvarno daleke, funkcioniraju, svaka za sebe, kao Twin Peaks. Naime, kako mi službeno ne trpimo ono što nas čini drukčijima, ili što nas u kulturnom smislu širi preko granica Hrvatske, u naša susjedstva, tako će gradići poput Metkovića, koji su bliži svome susjedstvu, i u metaforičkome, i u stvarnome smislu te riječi nego bilo kojoj važnoj hrvatskoj varošici, živjeti kao da su sami po sebi izmišljeni i napisani, kao da u stvarnosti zapravo i ne postoje. Dok sam čitao "Babu od milijun kuna", neprestano mi se činilo da je Metković za nastanak "Babe" bio presudno važan, i kako se radi o važnoj i autentičnoj metkovskoj priči, o nekom neobičnom i iskrivljenom - kao plastična patka kada se ostavi na plinskoj peći - svijetu u kojemu je Dominiković važan kroničar i zapisivač. Ovaj pisac je duhovit i, reklo bi se, neobično izopačen u svojoj duhovitosti, vješt je, vrlo pismen u dubinskom smislu riječi, i izvanredno dobro koristi nešto od one, meni inače posve neprihvatljive, blogerske estetike. Ozbiljan pisac, ali koji doista podsjeća na blogera."