E, da mi se vratit'...

Slušam frajere kako pričaju o curicama. Kako bi se rado vratili zbog tih curica jedno 10,15,20 godina unazad. Kako bi sada točno znali što i kako s njima. Ali jbg, prošlo je. Ostaje im samo žaliti za tim. Sada su sa „onom svojom“ s kojom su već godinama. Pogasilo se sve što se pogasiti moglo. Da, mogao bih ja još uvijek svaki dan... ali ne sa „onom svojom“.

Ma OK, sa ovim što sada znaš bi bolje, drugačije bi. Da se sada možeš vratiti u kinderbet, bi li se budio urlajući u 6 ujutro kao što svako derište koje drži do sebe radi? Ne bi, znao bi bolje. Spavao bi, pustio bi roditelje da spavaju. Sa poslom bi drugačije, sa prijateljima...

Eto, sad si pametniji. Sada znaš više. I što radiš s tim? Žališ za vremenima kada nisi bio toliko pametan. To je najbolje što možeš s tim? Stvarno? A da probaš s „onom svojom“ ispitati koliko si zapravo naučio? Koliko si se zapravo pomaknuo od tupana koji nema pojma ni o čemu?

Zašto ne bi to što imaš postavio kako treba? Upotrijebi svoje iskustvo, znanje, sve što imaš. Kao što tvrdiš da bi napravio s tom nekom curicom koja je prošla ulicom da si 15 godina mlađi.
Možeš se pomaknuti. A možeš ostati tu gdje jesi i žaliti za propuštenim prilikama. Pusti curice nekim novim tupanima i nadaj se da će oni znati bolje.