nedjelja, 31.12.2006.

D€ßilni po§t

Ovaj post pišem samo da kažem da sam promijenila pozadinu,ali nisam stavila jednu od onih koje si ja napravim već ovu...
Predložak našla na nekom blogu...A svidio mi se...
Bila mi je jedna još ljepša,ali piše YOU BROKEN MY HEART...
Mislim,stvarnooo...Trebalo bi ići You broke my heart...Pa ono...Ne volim da mi nešt nije u redu...
Ajde,da ne bude post samo post bezveze...
Idem malo smislit nešto...
Ali,to će vjerojatno bit glupo jer neam inspiracije...

Više nikada to neću reći...
Nikada!Nikada!Nikada!
Ljudi sve pogrešno shvate...
Misli da sve znaju...
Sve o meni...
Ali,ne znaju...
Ja znam...
Znam sve!
I nikada više neću reći!
To što meni nešto znači!

Oke,post je nedovršen...I glup...
Ali,nema veze...
To sam napisala tek tolko...
Da ne bude da imam post koji je normalan...

ponedjeljak, 25.12.2006.

Šetala sam pustim ulicama...
Bilo je 2 sata sjutra...
Oko mene nije bilo nikoga...
Nisam nikoga ni htjela u svojoj blizini...
Htjela sam samo da me ostave samu!
Samu na ovome svijetu...
Usporila sam korak...
Nadala sam se ću s tim usporavanjem možda jednostavno nestati...
Nestati s lica zemlje...
Ali,nada mi se nije ostvarila.
Jednostavno sam hodala...
Činilo mi se kao da nigdje ne stižem,
Kao da hodam bez razloga...
Bez cilja...
A u mojoj glavi se vrtila jedna rečenica:
Želim nestati! Želim nestati!
I tako cijelo vrijeme...
Pomislila sam kako nije nešto u redu samnom.
Odlučila sam da me nije briga!
Jer bez obzira jesam li normalna ili nisam,moram živjeti.
Moram se pomiriti s time da sam ovakva.
Kakva ne želim biti.
Ali,svejedno živim.

subota, 23.12.2006.

"On@"

Sjedila je sama (kao i uvijek).
Bila je tužna (kao i uvijek).
Razmišljala je o njemu (kao i uvijek).
Plakala je (kao i uvijek).

Ona nikada nije imala nikoga.
Nikoga na koga bi se mogla osloniti.
U njega vjerovati
I voljeti ga.

Jer,nitko nije htio nju.
Nju,tako tužnu djevojku.
Nekima su se sviđale njene tužne oči.
Ona ih je mrzila!
Jer,iz njih se sve moglo čitati.
Jedan pogled u njene oči
i neki bi odmah znali kakve je volje
i zašto je takve volje.

Većinu ljudi ona nije zanimala.
Činila se tako običnom i bezveznom.
Htjela je da ju razumiju.
Ali,nitko ju nije htio razumijeti.

Jedna osoba ju je samo razumijela.
Jedna jedina osoba ju je poznavala!
I znala sve njene tajne,
Sve njene osjećaje,
Sve razloge njene tuge.

O,ne...
Ona nije bila obična.
Niti blizu običnom...
Ona je bila "ONA"
Ali,ljudi to nisu htjeli shvatiti.
Nisu htjeli prihvatiti da postoji takva osoba.
Koja sluša patnje 1000000 ljudi,
a da nju nitko ne želi poslušati...

Ona je i dalje živjela...
Bez obzira na patnju,bol i bilo šta drugo.
Jer,znala je da mora.
Da ih mora spasiti...
Jer jedino tako ona može biti spašena.

utorak, 19.12.2006.

Zašto moj život mora biti tako retardiran?!?!
Zašto se ja moram ovako osjećati?!
Zašto sam toliko glupa pa se ponašam ovako kako se ponašam?!?!
Zašto sam tako lijena?!?
Ja znam da bih ja mogla svašta...
Samo da nisam toliko lijena.
Mogla bih bez problema prolaziti sa čvrstom četvorkom,
Možda čak i peticom.
Ali,jednostavno mi se ništa ne da!
Jednostavno želim samo spavati i ništa ne raditi.
Pa to skoro svi žele,zar ne?
No,ja sam u tome pravi maher...
Mogu na prstima jedne ruke prebrojati koliko sam ovo polugodište učila.
Zato ću i proći s 3.
Zato ću i imati 3 dvojke...
Zato se osjećam ovako jadno.
A moji roditelji,samo mi zadaju kazne...
Kao da će me to natjerati da učim.
Ako ne želim učiti,niti neću i točka!
Ali,bitno da se oni osjećaju moćni jer sam ja stalno doma...
Ma boli me kurac...
Mojim životom neće nitko upravljati!
Ja ću fino uživati dok mi ne zabrane ono što mi je najmilije...
Tada ću se ubiti.
I

četvrtak, 14.12.2006.

K@d ć€ viš€ d¤ći t@j d@n??!!

Hmmmmm...
Malo sam razmišljala...
(uuu,pa padat će snijeg!)
Razmišljala sam zašto ja živim.
Zašto žive ubojice,pedofili,silovatelji i svi ti manijaci...
Zašto?!?!
Zašto ja živim?
Ja nisam nijedan od tih manijaka,ali sam glupa...
Retardirana...Mutava...Ružna...Dosadna...
Hmmm...
Imam još ja puno tih ružnih osobina i mana...
U životu ne radim ništa...
Lijena sam...
Ne namjeravam se udati i roditi dijete što znači da ne proširujem rasu...
Ne namjeravam otkriti neki lijek jer sam preglupa za to.
I...
Zašto onda živim????!!!!!
Živim da bih bila nesretna...
Živim da bih patila...
Živim da gnjavim ljude...
Živim da bih umrla...
I budem...
Umrla,mislim...
Ja se nadam uskoro,ali ja nemam takve sreće...
Vjerojatno ću živjeti još 70 godina tako da što duže patim...
Ne kužim zašto!
Nikad nisam nekome učinila nešto nažao...
Barem ne svjesno...
Ili nisam imala izbora...
I...
Zašto onda toliko patim?!
Zašto jednostavno ne budem sretna?
Ili,još bolje,zašto ne umrem?
Tada bih imala oboje...
Bila bih mrtva,ali bila bih i najsretniji čovjek na svijetu!

četvrtak, 07.12.2006.

Oduvijek sam imala osjećaj da nikad neću naći svoju srodnu dušu...
Znaš,male curice uvijek maštaju o svom vjenčanju...
Zamišljaju si kako će biti raskošno,lijepo,veliko...
I naravno,s njihovim princem na bijelom konju...
Ja nikad nisam o tome maštala.
Uvijek sam imala neki filing da moja srodna duša ne postoji...
Što sam starija,sve više mi se čini da sam u pravu...
Oke,vi ćete sad reć da sam glupa i da imam samo 15 godina!
Znam,znam...Svašta se može promijeniti...
Puno mojih prijatelja je bilo reklo dok smo bili mali:
Ja nikad neću pušiti kad budem veliki/a...
Sada svi puše...
Tako možda bude i samnom...
Ja rekla:Neću se udavat!
A baš ću imati nekoga...
Iako čisto sumnjam...
Možda je moj princ na bijelom konju, koji je bio meni suđen,umro dok je bio beba...
Možda u ratu...Možda od neke bolesti...
Malo sad filozofiram,ali jebiga kad vjerujem u sudbinu...
Jedva čekam da odrastem da vidim da li sam bila u pravu.
Ali,bez obzira na to,sada želim biti dijete...
Jer,to me veseli...
Kad kroz prozor učionice gledam vrtić...
Svu onu djecu kako se igraju...
Sjetim se sebe...
jer,i ja sam išla u taj vrtić...
Baš taj koji gledam...
Kroz prozor...
Kroz prozor svog zatvora u kojem sam zarobljena još oko 3 i pol godine...
A onda...Onda slijedi novi zatvor...
Faks možda...
Ovisi...O poslu...
O mojim željama...
O mojim stavovima...
Vrlo sam znatiželjna osoba...Zanima me kakva ću biti s 20-ak godina...
Ako ću uopće BITI...
Tko zna...
Možda neću...
Jer sam prilično depresivna osoba...
Sa suicinim razmišljanjima...

Oke,dugačak post...
Vrijeme je da idem...

petak, 01.12.2006.

Ne može mi to raditi!
Ne može me povrijeđivati,
a kasnije se praviti kao da ništa nije napravio.
To boli debilu!

Ja nisam govno!
(iako se ti prema meni ponašaš kao da jesam)
Ja sam samo zaljubljena.
U tebe.
A tebi nije stalo.
Nimalo!

Zaboravit ću te!
Nakon nekog vremena.
Barem se nadam.
A nada umire posljednja!

...uuu,nešto su mi često sastavci i pjesme počeli završavati s "nada umire posljednja..."