Oduvijek sam imala osjećaj da nikad neću naći svoju srodnu dušu...
Znaš,male curice uvijek maštaju o svom vjenčanju...
Zamišljaju si kako će biti raskošno,lijepo,veliko...
I naravno,s njihovim princem na bijelom konju...
Ja nikad nisam o tome maštala.
Uvijek sam imala neki filing da moja srodna duša ne postoji...
Što sam starija,sve više mi se čini da sam u pravu...
Oke,vi ćete sad reć da sam glupa i da imam samo 15 godina!
Znam,znam...Svašta se može promijeniti...
Puno mojih prijatelja je bilo reklo dok smo bili mali:
Ja nikad neću pušiti kad budem veliki/a...
Sada svi puše...
Tako možda bude i samnom...
Ja rekla:Neću se udavat!
A baš ću imati nekoga...
Iako čisto sumnjam...
Možda je moj princ na bijelom konju, koji je bio meni suđen,umro dok je bio beba...
Možda u ratu...Možda od neke bolesti...
Malo sad filozofiram,ali jebiga kad vjerujem u sudbinu...
Jedva čekam da odrastem da vidim da li sam bila u pravu.
Ali,bez obzira na to,sada želim biti dijete...
Jer,to me veseli...
Kad kroz prozor učionice gledam vrtić...
Svu onu djecu kako se igraju...
Sjetim se sebe...
jer,i ja sam išla u taj vrtić...
Baš taj koji gledam...
Kroz prozor...
Kroz prozor svog zatvora u kojem sam zarobljena još oko 3 i pol godine...
A onda...Onda slijedi novi zatvor...
Faks možda...
Ovisi...O poslu...
O mojim željama...
O mojim stavovima...
Vrlo sam znatiželjna osoba...Zanima me kakva ću biti s 20-ak godina...
Ako ću uopće BITI...
Tko zna...
Možda neću...
Jer sam prilično depresivna osoba...
Sa suicinim razmišljanjima...
Oke,dugačak post...
Vrijeme je da idem...
Post je objavljen 07.12.2006. u 01:53 sati.