Šetala sam pustim ulicama...
Bilo je 2 sata sjutra...
Oko mene nije bilo nikoga...
Nisam nikoga ni htjela u svojoj blizini...
Htjela sam samo da me ostave samu!
Samu na ovome svijetu...
Usporila sam korak...
Nadala sam se ću s tim usporavanjem možda jednostavno nestati...
Nestati s lica zemlje...
Ali,nada mi se nije ostvarila.
Jednostavno sam hodala...
Činilo mi se kao da nigdje ne stižem,
Kao da hodam bez razloga...
Bez cilja...
A u mojoj glavi se vrtila jedna rečenica:
Želim nestati! Želim nestati!
I tako cijelo vrijeme...
Pomislila sam kako nije nešto u redu samnom.
Odlučila sam da me nije briga!
Jer bez obzira jesam li normalna ili nisam,moram živjeti.
Moram se pomiriti s time da sam ovakva.
Kakva ne želim biti.
Ali,svejedno živim.
Post je objavljen 25.12.2006. u 03:19 sati.