Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 26.05.2008.

Dan mladosti

Jučer je bio 25. svibnja, dan kada se nekada, u bivšoj državi obilježavao Dan mladosti, a zapravo slavio rođendan Josipa broza Tita, doživotnog predsjednika te države. Čitam po novinama kako su se Titovi obožavatelji okupili u Kumrovcu, gdje je Tito rođen i u Kući cvijeća u Beogradu gdje mu je grob. Čitam i prosvjede Udruge branitelja Podravke zbog tog okupljanja i čitam kolumniste koji se različito odnose prema povijesnoj ličnosti Josipu Brozu. Čitam i razmišljam što Titovo ime na nekadašnji Dan mladosti može značiti današnjim mladim ljudima, ako im uopće išta znači. Konačni sud sasvim sigurno nije moguće donijeti jer je povijesna distanca prekratka. Vjerojatno će trebati pričekati vrijeme da pomremo svi mi koji smo živjeli u Titovu vremenu, koji ga pamtimo pa da nestanu sve osobne strasti, pozitivne i negativne, a onda da povjesničari u miru, samo na temelju dokumenata, donesu svoj konačni sud.

U međuvremenu, dok se to ne dogodi, morat ćemo i nadalje, svatko za sebe, njegovati svoj osobni odnos prema Titu. Svi, pa i ja. Vidio sam ga uživo samo jedanput, ne sjećam se više kojom to zgodom, u svakom slučaju za jednog od njegovih posjeta Zagrebu. Bio sam gimnazijalac i u blizini Glavnog kolodvora naišao sam posve slučajno na prolazak njegove kolone. Već je bio starac i iz otvorene limuzine mahao je posve mehanički okupljenom mnoštvu. Zahvatilo me uzbuđenje koje danas teško mogu objasniti, ali, s obzirom na moju tadašnju dob, radilo se vjerojatno o onoj vrsti emocije koja vas obuzme kada se nađete u blizini neke slavne osobe, ne nužno političara.

Odgajan sam tako da poštujem Tita. Otac mi je bio njegov partizan, a u rat je otišao s nepunih četrnaest godina (koliko danas ima moja kći) da bi izbjegao teroru fašista, jer ga je dan prije odlaska u partizane neki Čerkez stavio uza zid i htio pred očima njegove majke (moje bake) ustrijeliti iz pištolja optužujući ga da surađuje s partizanima. Uz odgoj, na moj je sud o Titu utjecala i literatura toga doba, koja je, dakako bila panegirička u odnosu na njega. Izdvajala se tek jedna knjiga, Dedijerovi Prilozi za biografiju, koja je imala bar prizvuk objektivnosti i u kojoj su otkriveni neki, do tada manje poznati detalji iz bogatog života zagorskog dječarca i metalskog radnika koji se, stjecajem okolnosti i svojim sposobnostima, uzdigao do jednog od najcjenjenijih državnika svijeta.

Kažu kako je bio hedonist i diktator koji nije dopuštao uvođenje višepartijskog sustava, kako je odgovoran za Bleiburg i Goli otok, kako je gušio ljudska prava i slobode, kako je zatirao hrvatstvo. Hedonist je vjerojatno bio, ali nikada nije gomilao osobno bogatstvo i svojim nasljednicima nije ostavio ništa osim nekog malog vinograda u Zagorju. Točno je da nije dopuštao višestranačje, ali, sjećam se, u jednom je razgovoru s nekim američkim novinarom objasnio razlog. Rekao je, kad bismo u Jugoslaviji dopustili višepartijski sustav, osnovale bi se stranke s nacionalnim ili nacionalističkim predznakom koje bi zemlju dovele do građanskog rata. Bleiburg je nesumnjivo bio zločin jer u ratu poraženoj strani nije omogućeno pravedno suđenje, a sasvim sigurno je stradao i velik broj civila koji su se, s razlogom ili bez njega, povlačili zajedno s ustaškom vojnicom, ostacima četničkih jedinica i svim onima koji su se oko 15. svibnja 1945. okupili na bleiburškom polju. No, ratni zločin bio je sigurno i bombardiranje Dresdena, atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i mnogobrojne odmazde koje su, nakon rata, uslijedile prema kolaboracionistima u Francuskoj ili prema fašistima u Italiji. Za njih nikada nitko nije odgovarao jer se u to vrijeme pitanje ratnog zločina počinjenog u obrambenom ratu shvaćalo vrlo relativno. Ne samo ovdje, nego u cijelome svijetu, pa su ratni pobjednici sudili poraženima, a pobjednicima nije imao tko suditi. Mnogo je ljudi stradalo i na Golom otoku, ali to je uglavnom bilo mjesto stradanja onih komunista koji su u sukobu sa Sovjetskim savezom stali na Staljinovu stranu i koji su priželjkivali strogu komunističku diktaturu. Među njima bio je i Andrija Hebrang koji se, sa Žujovićem i drugima priklonio upravo toj strani. Kako bi povijest ovih prostora izgledala da su u tome uspjeli i koliko bi nevinih ljudi stradalo po gulazima koji bi, sasvim sigurno, bili osnovani u Jugoslaviji?

Neću ovdje pisati o onim stranama Titove ličnosti za koje se svi uglavnom slažu da su bile posve pozitivne, o tome da je vratio oduzete teritorije, da je Ustavom iz 1974. omogućio međunarodno priznanje današnje Hrvatske, da je pokušao stvoriti socijalizam s ljudskim likom u kojem je svatko imao pravo na potpuno besplatno školovanje, u kojem su svi radili, gdje su umirovljenici živjeli dostojanstveno od svoje mirovine, gdje je osobna sigurnost bila visoka, dakle društvo u kojemu su neke vrijednosti do kojih je svima stalo bile na daleko višoj razini nego danas.

Svatko dakle treba stvoriti svoj osobni odnos prema Titu, ako ga ta tema uopće zanima, a moj je, jasno se vidi iz ovoga teksta, pozitivan.

Volio bih kad komentari na ovaj tekst ne bi, zbog samog izbora teme, bili ispunjeni mržnjom.

26.05.2008. u 15:16 • 39 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.