Jučer je bio 25. svibnja, dan kada se nekada, u bivšoj državi obilježavao Dan mladosti, a zapravo slavio rođendan Josipa broza Tita, doživotnog predsjednika te države. Čitam po novinama kako su se Titovi obožavatelji okupili u Kumrovcu, gdje je Tito rođen i u Kući cvijeća u Beogradu gdje mu je grob. Čitam i prosvjede Udruge branitelja Podravke zbog tog okupljanja i čitam kolumniste koji se različito odnose prema povijesnoj ličnosti Josipu Brozu. Čitam i razmišljam što Titovo ime na nekadašnji Dan mladosti može značiti današnjim mladim ljudima, ako im uopće išta znači. Konačni sud sasvim sigurno nije moguće donijeti jer je povijesna distanca prekratka. Vjerojatno će trebati pričekati vrijeme da pomremo svi mi koji smo živjeli u Titovu vremenu, koji ga pamtimo pa da nestanu sve osobne strasti, pozitivne i negativne, a onda da povjesničari u miru, samo na temelju dokumenata, donesu svoj konačni sud.
U međuvremenu, dok se to ne dogodi, morat ćemo i nadalje, svatko za sebe, njegovati svoj osobni odnos prema Titu. Svi, pa i ja. Vidio sam ga uživo samo jedanput, ne sjećam se više kojom to zgodom, u svakom slučaju za jednog od njegovih posjeta Zagrebu. Bio sam gimnazijalac i u blizini Glavnog kolodvora naišao sam posve slučajno na prolazak njegove kolone. Već je bio starac i iz otvorene limuzine mahao je posve mehanički okupljenom mnoštvu. Zahvatilo me uzbuđenje koje danas teško mogu objasniti, ali, s obzirom na moju tadašnju dob, radilo se vjerojatno o onoj vrsti emocije koja vas obuzme kada se nađete u blizini neke slavne osobe, ne nužno političara.
Odgajan sam tako da poštujem Tita. Otac mi je bio njegov partizan, a u rat je otišao s nepunih četrnaest godina (koliko danas ima moja kći) da bi izbjegao teroru fašista, jer ga je dan prije odlaska u partizane neki Čerkez stavio uza zid i htio pred očima njegove majke (moje bake) ustrijeliti iz pištolja optužujući ga da surađuje s partizanima. Uz odgoj, na moj je sud o Titu utjecala i literatura toga doba, koja je, dakako bila panegirička u odnosu na njega. Izdvajala se tek jedna knjiga, Dedijerovi Prilozi za biografiju, koja je imala bar prizvuk objektivnosti i u kojoj su otkriveni neki, do tada manje poznati detalji iz bogatog života zagorskog dječarca i metalskog radnika koji se, stjecajem okolnosti i svojim sposobnostima, uzdigao do jednog od najcjenjenijih državnika svijeta.
Kažu kako je bio hedonist i diktator koji nije dopuštao uvođenje višepartijskog sustava, kako je odgovoran za Bleiburg i Goli otok, kako je gušio ljudska prava i slobode, kako je zatirao hrvatstvo. Hedonist je vjerojatno bio, ali nikada nije gomilao osobno bogatstvo i svojim nasljednicima nije ostavio ništa osim nekog malog vinograda u Zagorju. Točno je da nije dopuštao višestranačje, ali, sjećam se, u jednom je razgovoru s nekim američkim novinarom objasnio razlog. Rekao je, kad bismo u Jugoslaviji dopustili višepartijski sustav, osnovale bi se stranke s nacionalnim ili nacionalističkim predznakom koje bi zemlju dovele do građanskog rata. Bleiburg je nesumnjivo bio zločin jer u ratu poraženoj strani nije omogućeno pravedno suđenje, a sasvim sigurno je stradao i velik broj civila koji su se, s razlogom ili bez njega, povlačili zajedno s ustaškom vojnicom, ostacima četničkih jedinica i svim onima koji su se oko 15. svibnja 1945. okupili na bleiburškom polju. No, ratni zločin bio je sigurno i bombardiranje Dresdena, atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i mnogobrojne odmazde koje su, nakon rata, uslijedile prema kolaboracionistima u Francuskoj ili prema fašistima u Italiji. Za njih nikada nitko nije odgovarao jer se u to vrijeme pitanje ratnog zločina počinjenog u obrambenom ratu shvaćalo vrlo relativno. Ne samo ovdje, nego u cijelome svijetu, pa su ratni pobjednici sudili poraženima, a pobjednicima nije imao tko suditi. Mnogo je ljudi stradalo i na Golom otoku, ali to je uglavnom bilo mjesto stradanja onih komunista koji su u sukobu sa Sovjetskim savezom stali na Staljinovu stranu i koji su priželjkivali strogu komunističku diktaturu. Među njima bio je i Andrija Hebrang koji se, sa Žujovićem i drugima priklonio upravo toj strani. Kako bi povijest ovih prostora izgledala da su u tome uspjeli i koliko bi nevinih ljudi stradalo po gulazima koji bi, sasvim sigurno, bili osnovani u Jugoslaviji?
Neću ovdje pisati o onim stranama Titove ličnosti za koje se svi uglavnom slažu da su bile posve pozitivne, o tome da je vratio oduzete teritorije, da je Ustavom iz 1974. omogućio međunarodno priznanje današnje Hrvatske, da je pokušao stvoriti socijalizam s ljudskim likom u kojem je svatko imao pravo na potpuno besplatno školovanje, u kojem su svi radili, gdje su umirovljenici živjeli dostojanstveno od svoje mirovine, gdje je osobna sigurnost bila visoka, dakle društvo u kojemu su neke vrijednosti do kojih je svima stalo bile na daleko višoj razini nego danas.
Svatko dakle treba stvoriti svoj osobni odnos prema Titu, ako ga ta tema uopće zanima, a moj je, jasno se vidi iz ovoga teksta, pozitivan.
Volio bih kad komentari na ovaj tekst ne bi, zbog samog izbora teme, bili ispunjeni mržnjom.
< | svibanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv