Dan mladosti

Jučer je bio 25. svibnja, dan kada se nekada, u bivšoj državi obilježavao Dan mladosti, a zapravo slavio rođendan Josipa broza Tita, doživotnog predsjednika te države. Čitam po novinama kako su se Titovi obožavatelji okupili u Kumrovcu, gdje je Tito rođen i u Kući cvijeća u Beogradu gdje mu je grob. Čitam i prosvjede Udruge branitelja Podravke zbog tog okupljanja i čitam kolumniste koji se različito odnose prema povijesnoj ličnosti Josipu Brozu. Čitam i razmišljam što Titovo ime na nekadašnji Dan mladosti može značiti današnjim mladim ljudima, ako im uopće išta znači. Konačni sud sasvim sigurno nije moguće donijeti jer je povijesna distanca prekratka. Vjerojatno će trebati pričekati vrijeme da pomremo svi mi koji smo živjeli u Titovu vremenu, koji ga pamtimo pa da nestanu sve osobne strasti, pozitivne i negativne, a onda da povjesničari u miru, samo na temelju dokumenata, donesu svoj konačni sud.

U međuvremenu, dok se to ne dogodi, morat ćemo i nadalje, svatko za sebe, njegovati svoj osobni odnos prema Titu. Svi, pa i ja. Vidio sam ga uživo samo jedanput, ne sjećam se više kojom to zgodom, u svakom slučaju za jednog od njegovih posjeta Zagrebu. Bio sam gimnazijalac i u blizini Glavnog kolodvora naišao sam posve slučajno na prolazak njegove kolone. Već je bio starac i iz otvorene limuzine mahao je posve mehanički okupljenom mnoštvu. Zahvatilo me uzbuđenje koje danas teško mogu objasniti, ali, s obzirom na moju tadašnju dob, radilo se vjerojatno o onoj vrsti emocije koja vas obuzme kada se nađete u blizini neke slavne osobe, ne nužno političara.

Odgajan sam tako da poštujem Tita. Otac mi je bio njegov partizan, a u rat je otišao s nepunih četrnaest godina (koliko danas ima moja kći) da bi izbjegao teroru fašista, jer ga je dan prije odlaska u partizane neki Čerkez stavio uza zid i htio pred očima njegove majke (moje bake) ustrijeliti iz pištolja optužujući ga da surađuje s partizanima. Uz odgoj, na moj je sud o Titu utjecala i literatura toga doba, koja je, dakako bila panegirička u odnosu na njega. Izdvajala se tek jedna knjiga, Dedijerovi Prilozi za biografiju, koja je imala bar prizvuk objektivnosti i u kojoj su otkriveni neki, do tada manje poznati detalji iz bogatog života zagorskog dječarca i metalskog radnika koji se, stjecajem okolnosti i svojim sposobnostima, uzdigao do jednog od najcjenjenijih državnika svijeta.

Kažu kako je bio hedonist i diktator koji nije dopuštao uvođenje višepartijskog sustava, kako je odgovoran za Bleiburg i Goli otok, kako je gušio ljudska prava i slobode, kako je zatirao hrvatstvo. Hedonist je vjerojatno bio, ali nikada nije gomilao osobno bogatstvo i svojim nasljednicima nije ostavio ništa osim nekog malog vinograda u Zagorju. Točno je da nije dopuštao višestranačje, ali, sjećam se, u jednom je razgovoru s nekim američkim novinarom objasnio razlog. Rekao je, kad bismo u Jugoslaviji dopustili višepartijski sustav, osnovale bi se stranke s nacionalnim ili nacionalističkim predznakom koje bi zemlju dovele do građanskog rata. Bleiburg je nesumnjivo bio zločin jer u ratu poraženoj strani nije omogućeno pravedno suđenje, a sasvim sigurno je stradao i velik broj civila koji su se, s razlogom ili bez njega, povlačili zajedno s ustaškom vojnicom, ostacima četničkih jedinica i svim onima koji su se oko 15. svibnja 1945. okupili na bleiburškom polju. No, ratni zločin bio je sigurno i bombardiranje Dresdena, atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i mnogobrojne odmazde koje su, nakon rata, uslijedile prema kolaboracionistima u Francuskoj ili prema fašistima u Italiji. Za njih nikada nitko nije odgovarao jer se u to vrijeme pitanje ratnog zločina počinjenog u obrambenom ratu shvaćalo vrlo relativno. Ne samo ovdje, nego u cijelome svijetu, pa su ratni pobjednici sudili poraženima, a pobjednicima nije imao tko suditi. Mnogo je ljudi stradalo i na Golom otoku, ali to je uglavnom bilo mjesto stradanja onih komunista koji su u sukobu sa Sovjetskim savezom stali na Staljinovu stranu i koji su priželjkivali strogu komunističku diktaturu. Među njima bio je i Andrija Hebrang koji se, sa Žujovićem i drugima priklonio upravo toj strani. Kako bi povijest ovih prostora izgledala da su u tome uspjeli i koliko bi nevinih ljudi stradalo po gulazima koji bi, sasvim sigurno, bili osnovani u Jugoslaviji?

Neću ovdje pisati o onim stranama Titove ličnosti za koje se svi uglavnom slažu da su bile posve pozitivne, o tome da je vratio oduzete teritorije, da je Ustavom iz 1974. omogućio međunarodno priznanje današnje Hrvatske, da je pokušao stvoriti socijalizam s ljudskim likom u kojem je svatko imao pravo na potpuno besplatno školovanje, u kojem su svi radili, gdje su umirovljenici živjeli dostojanstveno od svoje mirovine, gdje je osobna sigurnost bila visoka, dakle društvo u kojemu su neke vrijednosti do kojih je svima stalo bile na daleko višoj razini nego danas.

Svatko dakle treba stvoriti svoj osobni odnos prema Titu, ako ga ta tema uopće zanima, a moj je, jasno se vidi iz ovoga teksta, pozitivan.

Volio bih kad komentari na ovaj tekst ne bi, zbog samog izbora teme, bili ispunjeni mržnjom.

Konvencija

Nakon donekle razumljive početne nervoze, unutarstranačka kampanja SDP-a ulazi u svoj uobičajeni tok. Trojica kandidata za predsjednika Stranke predstavljaju se u novinama i pred cijelom javnošću odgovaraju na ista pitanja. Odgovori su im smireni i promišljeni. Nastoje reći što će svaki od njih napraviti bude li izabran, a ne bave se jedan drugim, osobito ne na ružan način. To još jednom pokazuje koliko je SDP zrela i demokratska stranka i da naša zadnja, izvanredna konvencija, održana nakon Račanove smrti, nije bila iznimka, nego je svojom organiziranošću, ozbiljnošću i pristojnošću, odredila standard ispod kojega SDP očito ne misli ići.

Tada je nastupilo četvero kandidata, svaki s ozbiljnim izgledima na uspjeh, a njihovo predstavljanje stranačkome tijelu organizirano u četiri najveća hrvatska grada bilo je novum u stranačkom životu naše zemlje. Sada su trojica kandidata i neće se predstaviti samo stranačkome tijelu, članovima i delegatima, nego, debatom u medijima, cijeloj javnosti. Svi će moći komentirati njihov nastup, analizirati ga i tom svojom analizom možda i utjecati na volju delegata, ali to je novi demokratski iskorak kojim SDP ponovo krči putove i postavlja standarde.

I za sve ostale stranačke dužnosti, koje neće biti nevažne, daleko je više kandidata od broja koji se bira. Za dvoje potpredsjednika natječe se sedmoro kandidata, a za sedmoro članova Predsjedništva čak trideset kandidata. Kandidata za Glavni i Nadzorni odbor također je znatno više od onog broja koji će na kraju biti izabran.

Prije godinu dana, kada smo održali izvanrednu konvenciju, znali smo da predstavljamo novu snagu, ne samo po političkom utjecaju koji zauzimamo u hrvatskom političkom prostoru, nego i po tome što možemo krajnje demokratski organizirati izbor svoga vodstva. U Hrvatskoj tada nije bilo stranke koja je to bila u stanju. Nema je ni danas.

HSP je najprije Kovačevića, koji je imao određenih ambicija da se upusti u utrku za predsjednika, izbacio iz stranke, a onda g. Đapića, kao jedinog kandidata, izabrao javnim glasanjem tako da su svi mogli vidjeti kako tko glasa. Što mogu očekivati, ako ne glasaju kako su glasali, znali su već otprije, poučeni Kovačevićevim primjerom.

HNS je imao više kandidata i glasalo se tajno, ali je obračun s onima koji su se drznuli javiti kao Čačićevi protukandidati, kao i s onima koji su ih u tome podržali, započeo odmah nakon konvencije. Savka ih je na konvenciji pozvala da ne zaborave unutarstranačku demokraciju ali je taj njezin poziv zvučao kao vapaj iz pustinje.

I HDZ je održao svoju izbornu konvenciju, ali oni tamo uopće nisu birali, nego glasali. Za svaku od važnih dužnosti u stranci imali su točno onoliko kandidata koliko ih se bira, pa se pod motom jedinstva i sloge, dogodilo samo to da su delegati svojim glasanjem verificirali volju Ive Sanadera koji je unaprijed odredio koga želi na kojoj funkciji.

SDP dakle stoji pred novom konvencijom. Na njoj će biti izabrano novo vodstvo, ali, kao ni prije godinu dana, na njoj neće biti poraženih. Uvjeren sam u to da će i priprema za konvenciju i njezin rezultat ojačati SDP i povećati ugled naše stranke u javnosti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv