Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
subota, 19.04.2008.

Veliko prikrivanje

Slučaj Ive Pukanića i njegove supruge provlači se danima kao sapunica svim medijima i nije još posve jasno kako će završiti. Izbjegavao sam do sada pisati o tome na ovome blogu jer se tu ipak radi o jednoj obiteljskoj drami gdje se, po mom najdubljem uvjerenju, javnost, pa i ova naša blogerska, ima pravo uključiti tek onda ako se pojavi osnovana sumnja da je nečim povrijeđen javni interes, a to bi bio pokušaj da se od javnosti sakrije kršenje nečijih ljudskih i građanskih prava. Sada postaje sve jasnije da se upravo to dogodilo, ali, umjesto da se takva situacija riješi brzo i energično na način da se sve one koji su u tome sudjelovali udalji s dužnosti koje obavljaju i da se protiv njih pokrene odgovarajući sudski postupak, događa se nešto o čemu se jednostavno ne smije šutjeti. U prikrivanje svinjarije uključuje se sve više odgovornih na sve višim razinama i sve je više zakona koji se u tom prikrivanju krše.

Šokiralo me jučerašnje gostovanje ministra zdravstva Darka Milinovića u središnjem Dnevniku koje je trajalo gotovo deset minuta. Čovjek bi pomislio da je izbila epidemija velikih boginja kada ministar zdravstva dobija toliki prostor, ali, eto, kada mu je već dana takva nesvakidašnja prilika, čovjek bi očekivao da je ministar iskoristi i odlučno stane u obranu ljudskih prava, da prokaže i osudi ponašanje onog dijela zdravstvenog sustava koje je, kršeći zakon, povrijedilo nečija ljudska prava. Međutim, zgranut, ne vjerujući, čujem kako ministar čita odluku Županijskoga suda i kako je, prema svemu onome što se do sada zna, čita potpuno krivo. Ministar iz nekakvog papira čita kako je Županijski sud utvrdio da su, temeljem nalaza vještaka, prestale okolnosti za prisilno zadržavanje u psihijatrijskoj ustanovi, a svi upućeni tvrde upravo suprotno, tj. da okolnosti za prisilno dovođenje u psihijatrijsku ustanovu nikada nije ni postojalo. Da je ova konstatacija kako je do prisilnog dovođenja u ustanovu došlo bez pravog razloga netočna i da je kao netočna do sada dospjela u javnost, vjerojatno bi Županijski sud već do sada reagirao i ispravio takvu netočnu interpretaciju što se, međutim, nije dogodilo. Pa kako sada najednom dolazi do toga da ministar falsificira obrazloženje odluke suda i da taj svoj falsifikat iznosi u središnjem Dnevniku i to u desetminutnom istupu? I odakle njemu rješenje Županijskoga suda koje je po definiciji tajan spis. Tko mu ga je dao? Kada? Kako? Zašto?

Ministar očito nastoji zataškati činjenicu da je u sustavu za koji je odgovoran došlo do grube pogreške koja je za posljedicu imala prisilno odvođenje u psihijatrijsku ustanovu, a u tom zataškavanju mu pomažu i oni koji su mu dostavili tajan, zaštićen spis.

Mnogo je zainteresiranih da se cijela ova svinjarija ne istraži do kraja, jer, kada bi se rasvijetlile sve okolnosti, izašlo bi na vidjelo i to da je policija postupala izvan svojih ovlasti sputavajući lisicama osobu koju odvodi na prisilno liječenje.

Ja ne znam i ne mogu tvrditi da su svi oni djelovali po ranijem dogovoru ili po nečijem nalogu jer do svega je moglo doći i zbog propusta ili nedovoljno savjesnog rada ali bez zle namjere da se nečija ljudska i građanska prava grubo prekrše, ali, gledajući ove zastrašujuće pokušaje da se sve zgura pod tepih koji dolaze od samog ministra zdravstva, postajem zabrinut, a razlog za zabrinutost mislim da imamo svi.

Neće li se meni ili vama sutra dogoditi isto, neće li doći kola hitne pomoći u pratnji policije i s lisicama na rukama odvesti nas na prisilno psihijatrijsko liječenje da bi nakon toga ministar zdravstva, prikrivajući sve, u središnjem Dnevniku falsificirao sudsko rješenje koje govori o tome da u toj ustanovi nikada nismo ni trebali završiti.

19.04.2008. u 12:42 • 22 KomentaraPrint#
petak, 04.04.2008.

Kamo vodi krvavi trag?

Pravila koje kaže da se o mrtvima govori sve najbolje ne mogu se držati. Razumjet ćete i zašto. Pokojnik o kojem namjeravam pisati zove se Ivan Korade.

U Marinkovićevom „Kiklopu“ ima jedan pasus koji govori o „preventivnoj dehumanizaciji“. Briljantan tekst. „Kako to da Hamlet, onako pametan, nije već i prije shvatio da bi mu stric
mogao postati preljubnik i ubojica i zašto nije kao kraljević poduzeo neke odlučnije korake, umjesto što se neprestano prenemaže i koleba“, citiram ovdje taj odlomak po sjećanju. Marinkovićev Maestro, kojeg je opet u HNK savršeno odigrao pokojni Jovo Ličina, tu objašnjava da do Drugog svjetskog rata nije trebalo ni doći da se Hitlera na vrijeme zaustavilo još tamo u nekoj od pivnica gdje je držao svoje vatrene huškačke govore, a Musolinija dobro isprašilo po zadnjici. Tu svoju originalnu ideju Maestro naziva sustavom preventivne dehumanizacije u kojem čovječanstvo djeluje nehumano prema pojedincu ako procijeni da je taj pojedinac potencijalno opasan za druge, upravo za čovječanstvo i na taj način sprečava nastanak veće štete.

Ideja je, dakako, posve literarna i ne treba je shvaćati doslovno, ali, na njezinu tragu, ostaje pitanje nije li naše društvo uistinu imalo dovoljno signala da je Ivan Korade opasna osoba i je li učinilo sve što je u moći jednog organiziranog društva da tu opasnost smanji ili dokine.
Korade se godinama ponašao nasilnički, terorizirao je cijeli svoj kraj, premlaćivao je ljude, ponižavao ih sadistički uživajući u tom ponižavanju, često potezao oružje i njime prijetio onima s kojima se sukobio, a sukobljavao se neprestano i nitko mu se nije usuđivao suprotstaviti iz straha za svoj život. Okupio je oko sebe ljude sklone nasilju pa je pod njihovom zaštitom demolirao sportsku dvoranu u Varaždinu, premlatio nekoliko vlasnika kafića, a na policajce je puštao svoje pse. Bio je poznat i kao nesavjesni vozač koji je skrivio nekoliko prometnih nesreća. Posljednja se dogodila 2001. godine, kad je pobjegao sa mjesta nesreće u Sesvetama.
Vrhunac Koradeova divljanja zbio se 1996. godine u varaždinskom lokalu Bijeli konj. Tada je, zajedno s pomagačima, pet sati zlostavljao Josipa Marčelana, tadašnjeg umirovljenog bojnika Hrvatske vojske i načelnik SIS-a. Evo žrtvina svjedočenja:
"General-bojnik Ivan Korade prislanjao mi je pištolj na čelo, na sljepoočnicu, gurao mi je cijev u usta i pritom je imao metak u cijevi i napeti obarač. Prijetio mi je da će me ubiti, a zatim je Katiću naredio da donese nož iz kuhinje, koji mi je potom stavio pod grlo. Mučenje je trajalo najmanje pet sati. Znam da Korade uvijek ima metak u cijevi, budući da bez lijeve ruke ne može repetirati pištolj, i stalno sam imao na umu da trenutak njegove bahatosti i nepažnje može stajati života. Ponižavan sam bestijalno, a ništa nisam mogao učiniti. Tražio sam očima ostalih prisutnih barem iskru sućuti, milosti, očekivao sam da će se netko barem verbalno suprotstaviti Koradi, ali moja su nadanja bila uzaludna.", ispričao je Marčelan.
Marčelan ga se tada nije usudio prijaviti, nego se za skandal saznalo kada je Marko Veselica o njemu progovorio iz saborske klupe. Pokrenuta je istraga, došlo je i do suđenja, Korade je pronađen krivim i osuđen na uvjetnu kaznu. Nije mu oduzet ni čin, ni odličja nego je tek umirovljen. To mu je bila jedina kazna. I tu sada dolazim do teze da je ova država, njezin vojni aparat, njezina policija i njezino pravosuđe obilato pomoglo da se Korade pretvori u okrutnog ubojicu. Da je već nakon prvog ekscesa degradiran, da je nečasno otpušten iz vojske, da su mu oduzeti odličja i privilegije, da mu je oduzeto svo njegovo oružje, a imao ga je, kako vidimo, cijeli arsenal, u jednu riječ da mu se već tada reklo: Ivane Korade, generalu Hrvatske vojske, ti si svojim ponašanjem osramotio oružane snage kojima pripadaš, osramotio si državu za koju si se borio, sramotiš i sebe i svoju obitelj, ti si okrutan i opasan čovjek i tebi je mjesto ili u zatvoru ili u ustanovi za liječenje, izgledi da dođe do ovakvog tragičnog kraja bili bi daleko manji. Koradeu se gledalo kroz prste. Policija je znala za njegovu opasnu ćud, a ipak mu nije oduzela oružje, vojska je znala da jedan tada aktivni general pet sati pijan terorizira drugog pripadnika oružanih snaga i prijeti mu službenim pištoljem, a nije ga nečasno otpustila i oduzela mu čin, pravosuđe ga je za to djelo kaznilo samo uvjetnom kaznom i time su mu svi poručili kako on smije raditi što ga je volja, kako je on iznad zakona i kako mu njegove zasluge u Domovinskom ratu daju na to pravo.

Čak ni sada, nakon krvavog masakra, policija se pet dana nije usudila za njim raspisati tjeralicu nego ga je tražila da bi s njim obavila obavijesni razgovor, a tek jučer, nakon što je ubio jednog policajca, a nekoliko njih ranio, Marijan Benko ga je nazvao krvnikom.

S obzirom na to da je sustav do sada u potpunosti zakazao, ostaje vidjeti hoće li Korade, kao umirovljeni general sa svim pravima koje mu kao takvom pripadaju, ostvariti i svoje pravo na svečani pogreb, pa da cinizam ide do kraja, do svog apsurdnog kraja.

04.04.2008. u 12:24 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.