Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 04.04.2008.

Kamo vodi krvavi trag?

Pravila koje kaže da se o mrtvima govori sve najbolje ne mogu se držati. Razumjet ćete i zašto. Pokojnik o kojem namjeravam pisati zove se Ivan Korade.

U Marinkovićevom „Kiklopu“ ima jedan pasus koji govori o „preventivnoj dehumanizaciji“. Briljantan tekst. „Kako to da Hamlet, onako pametan, nije već i prije shvatio da bi mu stric
mogao postati preljubnik i ubojica i zašto nije kao kraljević poduzeo neke odlučnije korake, umjesto što se neprestano prenemaže i koleba“, citiram ovdje taj odlomak po sjećanju. Marinkovićev Maestro, kojeg je opet u HNK savršeno odigrao pokojni Jovo Ličina, tu objašnjava da do Drugog svjetskog rata nije trebalo ni doći da se Hitlera na vrijeme zaustavilo još tamo u nekoj od pivnica gdje je držao svoje vatrene huškačke govore, a Musolinija dobro isprašilo po zadnjici. Tu svoju originalnu ideju Maestro naziva sustavom preventivne dehumanizacije u kojem čovječanstvo djeluje nehumano prema pojedincu ako procijeni da je taj pojedinac potencijalno opasan za druge, upravo za čovječanstvo i na taj način sprečava nastanak veće štete.

Ideja je, dakako, posve literarna i ne treba je shvaćati doslovno, ali, na njezinu tragu, ostaje pitanje nije li naše društvo uistinu imalo dovoljno signala da je Ivan Korade opasna osoba i je li učinilo sve što je u moći jednog organiziranog društva da tu opasnost smanji ili dokine.
Korade se godinama ponašao nasilnički, terorizirao je cijeli svoj kraj, premlaćivao je ljude, ponižavao ih sadistički uživajući u tom ponižavanju, često potezao oružje i njime prijetio onima s kojima se sukobio, a sukobljavao se neprestano i nitko mu se nije usuđivao suprotstaviti iz straha za svoj život. Okupio je oko sebe ljude sklone nasilju pa je pod njihovom zaštitom demolirao sportsku dvoranu u Varaždinu, premlatio nekoliko vlasnika kafića, a na policajce je puštao svoje pse. Bio je poznat i kao nesavjesni vozač koji je skrivio nekoliko prometnih nesreća. Posljednja se dogodila 2001. godine, kad je pobjegao sa mjesta nesreće u Sesvetama.
Vrhunac Koradeova divljanja zbio se 1996. godine u varaždinskom lokalu Bijeli konj. Tada je, zajedno s pomagačima, pet sati zlostavljao Josipa Marčelana, tadašnjeg umirovljenog bojnika Hrvatske vojske i načelnik SIS-a. Evo žrtvina svjedočenja:
"General-bojnik Ivan Korade prislanjao mi je pištolj na čelo, na sljepoočnicu, gurao mi je cijev u usta i pritom je imao metak u cijevi i napeti obarač. Prijetio mi je da će me ubiti, a zatim je Katiću naredio da donese nož iz kuhinje, koji mi je potom stavio pod grlo. Mučenje je trajalo najmanje pet sati. Znam da Korade uvijek ima metak u cijevi, budući da bez lijeve ruke ne može repetirati pištolj, i stalno sam imao na umu da trenutak njegove bahatosti i nepažnje može stajati života. Ponižavan sam bestijalno, a ništa nisam mogao učiniti. Tražio sam očima ostalih prisutnih barem iskru sućuti, milosti, očekivao sam da će se netko barem verbalno suprotstaviti Koradi, ali moja su nadanja bila uzaludna.", ispričao je Marčelan.
Marčelan ga se tada nije usudio prijaviti, nego se za skandal saznalo kada je Marko Veselica o njemu progovorio iz saborske klupe. Pokrenuta je istraga, došlo je i do suđenja, Korade je pronađen krivim i osuđen na uvjetnu kaznu. Nije mu oduzet ni čin, ni odličja nego je tek umirovljen. To mu je bila jedina kazna. I tu sada dolazim do teze da je ova država, njezin vojni aparat, njezina policija i njezino pravosuđe obilato pomoglo da se Korade pretvori u okrutnog ubojicu. Da je već nakon prvog ekscesa degradiran, da je nečasno otpušten iz vojske, da su mu oduzeti odličja i privilegije, da mu je oduzeto svo njegovo oružje, a imao ga je, kako vidimo, cijeli arsenal, u jednu riječ da mu se već tada reklo: Ivane Korade, generalu Hrvatske vojske, ti si svojim ponašanjem osramotio oružane snage kojima pripadaš, osramotio si državu za koju si se borio, sramotiš i sebe i svoju obitelj, ti si okrutan i opasan čovjek i tebi je mjesto ili u zatvoru ili u ustanovi za liječenje, izgledi da dođe do ovakvog tragičnog kraja bili bi daleko manji. Koradeu se gledalo kroz prste. Policija je znala za njegovu opasnu ćud, a ipak mu nije oduzela oružje, vojska je znala da jedan tada aktivni general pet sati pijan terorizira drugog pripadnika oružanih snaga i prijeti mu službenim pištoljem, a nije ga nečasno otpustila i oduzela mu čin, pravosuđe ga je za to djelo kaznilo samo uvjetnom kaznom i time su mu svi poručili kako on smije raditi što ga je volja, kako je on iznad zakona i kako mu njegove zasluge u Domovinskom ratu daju na to pravo.

Čak ni sada, nakon krvavog masakra, policija se pet dana nije usudila za njim raspisati tjeralicu nego ga je tražila da bi s njim obavila obavijesni razgovor, a tek jučer, nakon što je ubio jednog policajca, a nekoliko njih ranio, Marijan Benko ga je nazvao krvnikom.

S obzirom na to da je sustav do sada u potpunosti zakazao, ostaje vidjeti hoće li Korade, kao umirovljeni general sa svim pravima koje mu kao takvom pripadaju, ostvariti i svoje pravo na svečani pogreb, pa da cinizam ide do kraja, do svog apsurdnog kraja.

04.04.2008. u 12:24 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.