Sve je u redu

Sabor je danas raspravio provedbu Zakona o pravu na pristup informacijama. Nema nikakve sumnje da će parlamentarna većina u petak prihvatiti izvješće o provedbi zakona jer je zadovoljna time kako se zakon provodi i kako je njegovu provedbu ocijenio Središnji državni ured za upravu. Za njih je sve u redu.

Pa, hajdemo vidjeti što je to sve u redu.

Novinarka Radija 101 Jelena Berković uputila je zahtjev Vladi Republike Hrvatske da joj dostavi dnevne redove sa zatvorenih sjednica Vlade, na kojima je Vlada samo prošle godine donijela ukupno 603 odluke, a da nitko ne zna ni o čemu je odlučivala, ni što je odlučila. Jelena je dobila odgovor da joj Vlada ne može dostaviti dnevne redove sa svojih zatvorenih sjednica jer ti dnevni redovi predstavljaju tajnu. Uložila je žalbu i to tijelu kojem je jedino i mogla uputiti žalbu, dakle samoj Vladi Republike Hrvatske, a Vlada, koja joj je najprije uskratila traženu informaciju, odbacila je i njezinu žalbu kao nedopuštenu s obzirom da je rješenje Vlade o uskrati informacija konačno pa se protiv njega ne može izjaviti žalba.
Jelena je potom tražila novu informaciju, onu o odlukama koje je Vlada donijela na tim svojim zatvorenim sjednicama, ali je iz Vlade dobila poziv da precizira svoj zahtjev, tj. da Vladi kaže koju to točnu odluku ona traži. A kako Jelena da zna koju odluku traži, kad joj neće reći ni koje su sve odluke donesene, tj. o čemu je Vlada uopće raspravljala po svojim dnevnim redovima.

Postupajući ovako, Vlada zapravo ismijava zakon, ona se ruga građanima, ona bahato iskazuje svoj uzvišeni prezir prema svima nama, a parlamentarna većina i Središnji državni ured za upravu time su iznimno zadovoljni.

Nadalje, ministrica pravosuđa Ana Lovrin odbila je dostaviti jednom drugom novinaru informaciju o imenima osoba koje su članovi u dva ili više nadzornih odbora. Nakon neuspjele žalbe, o kojoj je i opet odlučivala sama ministrica Lovrin, novinar je pokrenuo upravni spor. Upravni je sud razmotrio slučaj i donio presudu kojom poništava rješenje Ane Lovrin o uskrati tražene informacije. Vi sada sigurno mislite kako je novinar nakon takve presude Upravnog suda dobio od ministrice Ane Lovrin traženu informaciju. E, tu se varate! Unatoč presudi po kojoj mu je morala dostaviti imena osoba koje se nalaze u dva ili više nadzornih odbora, ministrica Lovrin to nije učinila do danas. Ona dakle najprije nije poštivala zakon koji je morala poštivati, a onda nije postupila ni po presudi suda.

I time su parlamentarna većina i Središnji državni ured za upravu iznimno zadovoljni.

Dubrovačko-neretvanska županica Mire Buconić je na konkretno novinarsko pitanje odgovorila kako ona „zadržava svoje pravo da ne odgovori.“ Najprije, ona nema nikakvo pravo da ne odgovori, pa to pravo ne može ni zadržati, ni ne zadržati, nego, upravo suprotno, ona ima zakonsku obavezu odgovoriti, ali županica Buconić takvim svojim odgovorom zapravo kaže: e, pa, neću! Neću se držati zakona i što mi možete.

Kada se zakoni odnose na obične građane, onda se dobro pazi da se svi ti zakoni provedu do najsitnijih pojedinosti, ali, gle čuda, kad se pojavi neki zakon koji nečim obavezuje tijela državne vlasti, onda se toga zakona ne drži ni Vlada, ni ministrica pravosuđa, ni županica Dubrovačko-neretvanske županije.

E, upravo takvim postupanjem izuzetno je zadovoljna naša parlamentarna većina i Središnji državni ured za upravu.

Zgodno, zar ne?

Ubojstvo u Ribnjaku

U Ribnjaku dogodilo se ubojstvo. Potukli su se Bad Blue Boysi i punkeri, a kako pokazuje istraga, ubijeni mladić bio je među napadačima i izazivačima sukoba. Oboružali su se nekim letvama i granama i krenuli u planirani sukob s grupom koju su vidjeli u parku kako slavi rođendan.

Stanujem u blizini parka, često prolazim tuda i gledam kako se tamo skupljaju mladi ljudi, sjede na klupama, piju, često previše bučni, glasni, nametljivi, vlada među njima neki opasan, neugodan naboj, neka pojačana, prijeteća agresivnost i moram priznati, kada bih slučajno morao proći kroz park, ne bi mi bilo ugodno.

U parku se noću očito skupljaju i narkomani jer se tamo često mogu naći odbačene šprice i igle. Uvijek bi me pogled na njih razbjesnio jer bi park zapravo trebao služiti za dječju igru, čemu danju i služi, samo, postoji neprestana opasnost da neko od djece naiđe na odbačeni narkomanski pribor, da se ubode i zarazi nekom od bolesti koje su koliko opasne, toliko i česte u toj ovisničkoj populaciji.

Pitao sam se uvijek gdje je tu policija i zašto park nije nadziran noću ako se zna da predstavlja potencijalno opasno mjesto u centru grada.
Parkovi bi trebali biti ograđeni, a na ulazima bi morala postojati neka vrata koja se uvečer zatvaraju i zaključavaju, kako se to radi u botaničkome vrtu i koji zbog toga nije omiljeno okupljalište narkomana i agresivne mladeži.

Znam, ova će tragedija sada izazvati cijeli niz rasprava o uzrocima i razlozima širenja pojave agresivnosti kod mladih ljudi, uključit će se psiholozi, sociolozi, defektolozi, stručnjaci raznih struka i profila i te će rasprave vjerojatno biti ozbiljnije i korisnije od ovoga posta, no mene ovdje zanima isključivo pitanje opće sigurnosti svih nas, pitanje kako se zaštititi od nemile pojave bez obzira na to zašto do nje dolazi.

Uloga policije u društvu je više-manje jasna i policija ne bi trebala biti tu samo zato da nakon ovakvog ubojstva otkrije počinitelja i rasvijetli sve okolnosti djela, nego da podiže razinu opće sigurnosti djelujući preventivno, na vrijeme, dakle prije tragedije.

Svojedobno je u Hrvatskoj uveden projekt „policajac u zajednici“, kvartovski policajac, dakle neka vrsta lokalnog čuvara reda koji dobro poznaje područje koje čuva, poznaje, barem iz viđenja, većinu stanovnika, prati njihove navike, pomaže im i štiti od onih upadaju u to područje da bi izazvali nered. Projekt je dao odlične rezultate, ali se onda, ne zna se zapravo zbog čega, usporila njegova implementacija i tako je propuštena prilika da se na kvalitetan način, bez suvišne represije, poveća opća sigurnost u zemlji.

Nadam se da ova nepotrebna tragedija koju se moglo prevenirati i izbjeći, oživjeti taj projekt.

Zaštita privatnosti

Goran Ivanišević pomirio se sa svojom nevjenčanom suprugom Tanjom Dragović koja mu je oprostila navodni preljub s atraktivnom RTL-ovom voditeljicom Vanjom Halilović. Par je u nedjelju popodne ručao u restoranu As u Kraljevcu, a jeli su ribu.

Toj prevažnoj vijesti Jutrarnji je list danas posvetio pune dvije stranice i nagnao me da s vama, blogerima, podijelim svoja razmišljanja o potrebi zakonske zaštite tuđe privatnosti svaki put kada u pitanju nije javni interes.

Goran Ivanišević slavan je tenisač i zajedno s drugim sportašima, glumcima ili glazbenicima privlači novinare, no taj opravdan interes, čini mi se, ovoga puta je ne samo prešao sve granice dobrog ukusa, nego, vidi se to po Goranovoj reakciji, ozbiljno i grubo povrijedio njegovo pravo na privatnost.

Što se događa u Goranovu braku mene osobno ne zanima, a ne vidim ni da postoji neki osobito opravdan javni interes da bi znatiželjnici koji žive svoje prazne, dosadne, sive živote, pokriveni njime, njuškali po tuđem braku i licemjerno se naslađivali indiskrecijama. Sve što se u tome braku događa, tiče se supružnika samih i samo njih. Nečiji brak samo je središte njegove privatnosti i javno u medijima objavljivati detalje iz toga braka, trebalo bi, čini mi se, zabraniti posebnim zakonom o zaštiti privatnosti.

Goran i Tanja imaju malodobnu djecu, a sve što se o Goranovoj navodnoj nevjeri objavljivalo, ostaje pohranjeno u novinskim arhivama. Jednoga dana, ako neko od Goranove djece poželi pročitati sve što su novine objavile o njegovu ocu, naići će nužno i na sve te ružne i posve nepotrebne članke o njegovoj privatnosti, koji nisu služili ničemu drugome nego da izdavači, iznoseći pikanterije o nečijem privatnom životu, podignu tiražu svojih novina i zarade što više novca.

Podsjeća me to i na Severininu priču. Pjevačica i njezin tadašnji partner snimili su se za svoju privatnu arhivu. Snimka je bila pohranjena na privatnom računalu. Računalo se pokvarilo, a Severina je, prije nego ga je odnijela na servis, izbrisala spornu snimku, ne znajući da je ona ipak ostala sačuvana na hard disku računala. Serviser ju je izvadio iz tuđeg računala i objavio. Snimka nije napravljena za javno objavljivanje, bila je posve privatne naravi, a ni ovdje, kao ni u goranovu slučaju, ne postoji nikakav jasan javni interes da se objavljuju snimke iz nečijeg intimnog života. Severina za sada nema djece, ali jednoga dana može zasnovati obitelj, roditi djecu i ta će djeca trajno biti izložena riziku da nabasaju na tragove sporne snimke.

Tajno praćenje i snimanje poznatih osoba postalo je industrija na kojoj se zarađuju milijarde dolara, ali mislim da je posve opravdano postaviti javno pitanje: što je tu važnije, nečija zarada ili tuđe pravo da njegova privatnost bude zaštićena.

Mi u Hrvatskoj imamo Zakon o zaštiti osobnih podataka, ali mislim da bi nam trebao i poseban zakon o zaštiti privatnosti kojim bi se zabranilo javno objavljivanje detalja iz nečijeg privatnog života, bez obzira na to koliko osoba čije se indiskrecije javno iznose bila slavna ili poznata. Zabrana bi se odnosila na tisak i televiziju, jer je posve jasno da se internetski portali ne bi mogli kontrolirati. Internet je najdemokratskiji medij, ali razlika između njega i novina je ta što na internetu morate tražiti određeni podatak, a novine vam taj podatak same nude k tome sugerirajući njegovu istinitost.

Eto, sada iščekujem vaše komentare, vaša razmišljanja o ovoj temi. Na svakom pojedinom unaprijed vam zahvaljujem.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv