Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 17.03.2008.

Ubojstvo u Ribnjaku

U Ribnjaku dogodilo se ubojstvo. Potukli su se Bad Blue Boysi i punkeri, a kako pokazuje istraga, ubijeni mladić bio je među napadačima i izazivačima sukoba. Oboružali su se nekim letvama i granama i krenuli u planirani sukob s grupom koju su vidjeli u parku kako slavi rođendan.

Stanujem u blizini parka, često prolazim tuda i gledam kako se tamo skupljaju mladi ljudi, sjede na klupama, piju, često previše bučni, glasni, nametljivi, vlada među njima neki opasan, neugodan naboj, neka pojačana, prijeteća agresivnost i moram priznati, kada bih slučajno morao proći kroz park, ne bi mi bilo ugodno.

U parku se noću očito skupljaju i narkomani jer se tamo često mogu naći odbačene šprice i igle. Uvijek bi me pogled na njih razbjesnio jer bi park zapravo trebao služiti za dječju igru, čemu danju i služi, samo, postoji neprestana opasnost da neko od djece naiđe na odbačeni narkomanski pribor, da se ubode i zarazi nekom od bolesti koje su koliko opasne, toliko i česte u toj ovisničkoj populaciji.

Pitao sam se uvijek gdje je tu policija i zašto park nije nadziran noću ako se zna da predstavlja potencijalno opasno mjesto u centru grada.
Parkovi bi trebali biti ograđeni, a na ulazima bi morala postojati neka vrata koja se uvečer zatvaraju i zaključavaju, kako se to radi u botaničkome vrtu i koji zbog toga nije omiljeno okupljalište narkomana i agresivne mladeži.

Znam, ova će tragedija sada izazvati cijeli niz rasprava o uzrocima i razlozima širenja pojave agresivnosti kod mladih ljudi, uključit će se psiholozi, sociolozi, defektolozi, stručnjaci raznih struka i profila i te će rasprave vjerojatno biti ozbiljnije i korisnije od ovoga posta, no mene ovdje zanima isključivo pitanje opće sigurnosti svih nas, pitanje kako se zaštititi od nemile pojave bez obzira na to zašto do nje dolazi.

Uloga policije u društvu je više-manje jasna i policija ne bi trebala biti tu samo zato da nakon ovakvog ubojstva otkrije počinitelja i rasvijetli sve okolnosti djela, nego da podiže razinu opće sigurnosti djelujući preventivno, na vrijeme, dakle prije tragedije.

Svojedobno je u Hrvatskoj uveden projekt „policajac u zajednici“, kvartovski policajac, dakle neka vrsta lokalnog čuvara reda koji dobro poznaje područje koje čuva, poznaje, barem iz viđenja, većinu stanovnika, prati njihove navike, pomaže im i štiti od onih upadaju u to područje da bi izazvali nered. Projekt je dao odlične rezultate, ali se onda, ne zna se zapravo zbog čega, usporila njegova implementacija i tako je propuštena prilika da se na kvalitetan način, bez suvišne represije, poveća opća sigurnost u zemlji.

Nadam se da ova nepotrebna tragedija koju se moglo prevenirati i izbjeći, oživjeti taj projekt.

17.03.2008. u 13:58 • 33 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.