Nina! Šta ti misliš o ...?

četvrtak, 21.03.2013.

Svemir je velik,a mi smo samo mravi

Nema dugo,negdje,ugledala sam jedan naslov,otprilike glasi ovako: "Jesmo li sami?".
Hmm to je pitanje za pravu malu raspravu jer tema koja se krila iza tog naslova bila je namjenjena izvanzemaljcima.
Iza malenog članka i kratkog opisa tog uradka krili su se i komentari i mogu vam reči,nisam mogla odoljeti a da nekomentiram.
Jer nakon svega pročitanog u tom članku i komentarima,čovijek mora doći i do svog zaključka.

Šta mislite vi koliko je to prostranstvo,taj svemir,koliko je on nezamislivo ogroman,koliko je zapravo neistražen,pun zvijezda i galaksija koje još nitko od nas nije otkrio i istražio,a sigurno ih takvih ima preko 100-tinjak milijardi. Zaista da se čovijek zapita-Jesmo li zaista osuđeni da u tolikom prostranstvu svemira mi budemo jedina živa bića?
Mislim da bi to bilo jako žalosno i nepravedno,ne prema nama već prema tom svom prostranstvu svemira(kako sam i tamo prokomentirala). Žalosno je to što bi svemir (da jesmo sami) bio osuđen na propast,jer mi ljudi smo čudna i jako krvoločna bića.
U stanju smo ubiti i iskorijeniti svoju vrstu bez ikakve žalosti zbog toga,gazimo jedni po drugima i gubimo i ono malo dostojanstva što nam je ostalo samo da bi drugima nanjeli zlo. Uništavamo sve što nam priroda pruži uključujući i nas samih.
Zar mislit da bi tako nešto bilo pravedno prema ostatku svijeta koji nas okružuje tamo gore ili dolje ili bilo gdje drugdje tisučama kilometara daleko od nas u tom prostranstvu. Pa tko zna,možda zaista ima još puno civilizacija za koje mi ni neznamo a koje u u svakom smislu naprednije i bolje brinu jedni o drugima od nas. Tko zna,možda ih ima i među nama ali se dobro prikrivaju da kod nas nebi došlo do opče panike,ili nas promatraju i proučavaju o nama kao vrsu za moguća pokusna istraživanja. a možda dolaze na ljetovanja ili zimovanja kod nas.
Mišljenja su razna,od kojekakovih vjerskih do luđačkih opsjednutosti u koje se miješa i neka vrsta "urote",ja ću samo reči,svakakvih nas ima,a kako bi rekli u narodu 100 ljudi,100 čudi i ima nešto u tome.
Možda i ja spadam u one malo kvrcnute kad kažem da mi baš i nema logike da smo mi jedini planet koji naseljava živa bića u cijelom svemiru,nešto tamo gore sigurno je,postoji i svako malo u noći ja se ustanem da to tamo gore,zvijezde i mjesec,ja promatram u uživam,tu i tamo ugledam i poneki avion ili helić mada mi je ponekad čudno jer ih vidim i po nevrijemenu i kad je jako oblačno da se ni zvijezde ni mjesec ni nebo od oblaka nevidi ali eto..učinila mi se ta tema zanimljivo i odlučih je podjelit s vama pa taman i da su to same besmislice,opet vrijedilo je pokušati,jer svemir je velik a mi smo samo mravi u njemu koji se bore da prežive u ovom našem surovom svjetu..
Pozdrav

Prijateljstvo

Prijateljstvo! Što je to?
Za mene prijateljstvo znači imati meni dragu osobu koja je uvijek tu kako ja za nju tako i ona za mene.
Djelimo i dobro i loše,pružamo si utjehu,smijemo se zajedničkim nepodopštinama,savjetujemo jedno drugo.
Danas je malo ljudi koji mogu reći da imaju stvarno pravog prijatelja ili prijateljicu,jednu osobu od povjerenja koja vam sve znači i kojoj vi značite sve,zajedno plačete,zajedno se veselite. Danas je to stvarno teško imati,a ako se i ima onda se nezna cijeniti.
Ja imam takvu sreću da imam najboljeg prijatelja. Zajedno smo od 0 do 24. Ponekad se u nećem baš i neslažemo ali to je normalno za nas koji smo non stop zajedno. Mi smo naime i supružnici,i znam da to sad malo glupo i otrcano isfureno zvući ali to je zaista tako. Dvije djevice u horoskopu,to vam je luda kombinacija ljudi moj. A,sad iskreno,nisam mogla ni sanjati da ću u svom mužu naći najboljeg prijatelja i da ćemo si djeliti sve tajne,mislim,podrazumijeva se da su supružnici i prijatelji i da si daju podršku i razumijevanje međusobno ali ovako nešto što mi imamo,hmm neznam baš da sam se tome nadala.
Kao i svaki drugi čovjek,žena,muškarac,ljudov ja sam se namijenjala prijatelja i prijatelja tokom različitih razdoblja u svom životu i sa rijetkima od njih se još dan danas čujem,ali mogu slobodno priznati,to više nije to kao što je nekada bilo. Ljudi se mjenjaju iz godine u godinu,htjeli mi to ili ne,neki će doduše zadržati način života kao od prije 10-tak godina čvrsto se držući za sjećanja i pokušavajući ih vratiti i ponovno proživjeti,mnogo je takvih. A ja,ja sam jedna od onih koja se rado sjeti nekih prijatelja iz prošlosti i vezanih događaja za njih,to su uspomene,ali meni je draže sječati se prošlosti takve kakva je bila,a ne ponovno je proživljavati ili pokušati je mjenjati,ja mjenjam budučnost tako da gradim nova prijateljstva i nove uspomene i sjećanja.
Lijepo je to kad možeš u jednoj osobi imati i muža(ili ženu) i najboljeg prijatelja,a još je slađe kad se sa najboljim prijateljem smiješ poljubit a da se nitko treći nenaljuti što je kod nekih česta pojava jer svi znamo kako muško-ženska prijateljstva završe,ali svaka čast iznimkama. Moj prijatelj i ja..tu smo jedno za drugo doslovno od 0 do 24h i pružamo si potporu u svemu,možemo si pričati o svemu pa čak i o zgodnim ženama i muškarcima(nebrinite,nismo jako nastrani,to je više kroz šalu ) sve radimo zajedno,slažemo se više manje oko svega i istog smo karaktera,sve nam mora bit ko' po špagi iako to kad kad i nije slučaj.
Iako ponekad imam želju da sa nekim drugim podjelim neke svoje brige jer njega neželim opterečivati,brzo odustanem jer moram puno više govoriti i potruditi se da me druga osoba razumije i shvati moje strepnje a to je ponekad tako teško. Da se razumijemo,netvrdim da nemam više prijatelja osim njega,imam ali to su više prijatelji onako za šalu.zezanciju,nebih mogla s njima podjeliti čitav svoj život osim ako su oni bili nekad dio jednog razdoblja mog života ali to sad ovisi kojeg razdoblja..
I opet nitko nije kao on.
Mislim da najbolji prijatelj nebi trebao biti osoba koja te osuđuje zbog nekih tvojih postupaka,ali će ti pomoći da vidiš gdje si pogriješio i pomoči će ti da to ispraviš. Ta osoba te mora voljeti sa svim tvojim prednostima i manama ma kakve one bile. Mora bit tu za tebe,ako ne fizički onda psihički ali isto tako mislim da sve što mi tražimo od naših prijatelja kako da budu uz nas i da nam pomažu,sve njihove kvalitete koje moraju imati tako isto i mi moramo njima pružati svoje prijateljstvo.
Jer prijateljstvo nije samo uzimanje,već je i davanje,ono se treba njegovati da raste i cvate,i vjerujte mi to je jedna od najljepših stvari koje se mogu čovijeku dogoditi. I,da,bit će tu i prepreka ali u dvoje je uvijek lakše.

http://www.youtube.com/watch?v=GC5E8ie2pdM

srijeda, 20.03.2013.

Karma-sudbina ili nešto treće

Mnogi od nas,pa uključujući i mene,mislimo da su karma i sudbina jedno te isto,ali to nije tako.
Sudbina je nešto što nam je suđeno ili zapisano u zvijezdama,dok karma uz ono što nam je suđeno je isto dio i naše odgovornosti ili bolje rečeno Sanskritska riječ Karma je zakon uzroka i djelovanja u smislu "Kako siješ tako češ i požnjeti".

Postoje četiri vrste karme: 1. Sanchita-Karma koju smo stvorili sa našim djelovanjem u prošlim životima,ona obilježava našu
karmu u ovom životu i mogučnost za našu budučnost u slijedečem životu.
2. Parabdha-Dio Sanchita karme koji je nastao u ovom životu zbog našeg djelovanja u prošlim životima
a susrećemo ju svakodnevno.
3. Agami-Dolazi od naših djela u ovom životu,a ima utjecaja na naše slijedeće živote.
4. Kriyamana-Ona je reakcija u ovom životu na ono što radimo.Ona se još naziva i "Instant karma" ili
bolje rečeno ako nas netko udari vrlo je moguće da čemo mu vratiti.

Nitko nije imun na karmički zakon,on je poput gravitacije samo što karma nadilazi zakone fizikete prodire u misterije vremena (rođenje,smrt te ponovno rođenje). Kao što Newtonov treči zakon gibanja objašnjava fizikalne sile,tako karma objašnjava zakone misli i energije,uzroka i posljedice. Ponekad,učinak djela koje danas počinimo može se očitovati tek za nekoliko mjeseci,godina ili čak nekolko života kasnije. Zbog tog odmaka postaje vrlo teško odrediti koje je djelo imajo kakvu posljedicu.
Karma objašnjava da,dok ne naučite lekciju,primat čete istu poruku kroz ponovljena iskustva-to je kao da ste ostali u školi.
Tek ka da ste upotpunosti postali svijesni svih svojih prošlih djela,misli,emocija te lekcija koje su vam donjeli,spremni ste ići u slijedeći razred,pa čak i odabrati slijedeću učionicu.

Drugim riječima-Karma postoji,prati nas u stopu,povezana je sa sudbinom i ako malo pripazimo na svoja ponašanja i karma će pripaziti na nas. Zato,potrudimo se da budemo bolja osoba danas nego što smo to bili jučer i neradimo drugima ono što ne želimo da drugi rade nama.

utorak, 19.03.2013.

Vrisak.....i ništa

Svima nam ponekad dođe da vrisnemo,dal' od sreće,tuge,jada il' živaca. Tako sam ja jednog dana vrisnula i ništa se nije dogodilo.
Bila sam još djete,negdje oko 8 godina. Moji roditelji su otkrili da imamo miša u kući,i naravno,odmah su postavili zamke-kartončiće sa ljepilom i komadičima neke hrane,i toga je bilo skoro po cijeloj kući. Ja sam svaki dan provijeravala sva ta mijesta nebi li pronašla zaljepljenog glodavca i nikad ništa..shvatili smo da ga se nećemo tako lako riješiti.
Kako sam ja još uvijek iz dana u dan skoro tjedan dana pregledavala mišje zamke,uvijek sam nešto od hrane dodavala,pa je bilo tu i sira,salame,kobasice,slanine,paštete,marga,čak i pudinga i šlaga. Bila je to prava gozba za mišja usta,i ne samo jednog miša nego je toga bilo za cijelu koloniju miševa.
Jednoga dana,kad sam se vratila iz škole,moji roditelji su otišli kod naših susjeda,a ja sam več uobičajeno rutinski pregledavala po kući sva mjesta i zapisivala svoje mišljenje,koja hrana mišu paše,koja ne i što bi još bilo dobro da mu ostavim jer sigurno je več bio jako gladan ako nije ni pipnuo ono što sam mu prije ostavila. I tako pregledavajuči,došla sam do sobe svojih roditelja i začula sam cijučanje i grepkanje,vrisnula sam zbog pomisli da je to neko čudovište ili tako nešto,a grepkanje i cijučanje se nastavilo u jačem intenzitetu pa sam pobjegla u svoju sobu i zaključala vrata. Nakon nekih poa sata sam skupila hrabrosti jer sam pomislila da se sigurno i miš jako uplašio tog zvuka i da moram provijeriti da li je on dobro. Tiho,na prstima vratila sam se u sobu sa kuhačom u rukama i opet vrisnla,srce mi je kucalo sto na sat. Umjesto nekog čudovišta ja sam nala malog miša zaljepljenog na komad kartončića punog hrane kako grebe,cijuče i pokušava se osloboditi. Prvo sam bila presretna jer konačno smo ga se riješili ali kroz nekovrijeme bilo mi ga je žao gledati ga kako se muči u tom ljepilu i odlučila sam spasiti ga .
Navukla sam gumene rukavice,nježno,koliko je to bilo moguče,odvojila sam ga od ljepila i odlučila ga okupati u toploj kupki da ga do kraja očistim od ljepila. I taman kad sam ga okupala i osušila fenom vratili su se i moji roditelji. Mama je pitala gdje sam i ja sam se javila iz kupaone. Kada je ona otvorila vrata,pogledala u mene i vidjela miša meni u rukama,vrisnula je iz sveg glasa,da su ju susjedi čuli i zvali policiju. Miš se od vriska prepao,srce mu je lupalo sto na sat i sav se je tresao,mama je još vrištala i vikala da ga bacim iz ruku ali bilo mi je žao,no,spletom okolnosti i maminog vrištanja to maleno plaho stvorenje je od straha zamrlo u mojim rukama . Plakala sam od tuge,mama me je smirivala a tata se otišao riješit miša.
U tome svemu stigla nam je i policija,ja sam sva u suzama,mama se još uvijek sva tresla od svega jedino se tata smijao svemu tome. Pokušavao je objasniti policajcu da je došlo do nesporazuma i da se ništa nije desilo,a ja sam željela prijaviti ubojstvo Miška i sumanuto sam ga počela opisivati a onda me je policajac smirio i rekao da je sad moj Miško na boljem mjestu.
Te godine sam dobila hrčka na rođendanski dar i nazvala sam ga,Miško,kako drugačije. Ali spletom okolnosti i on je uginuo,na sreču ne maminom krivicom,bar ne direktno njenom,ali o tome slijedeći put.

ponedjeljak, 18.03.2013.

Ka da ti ne preostaje ništa drugo osim nadati se

Dan ka da jedna žena postaje majkom je dan koji će pamtiti čitav život.
Taj dan bi trebao biti najsretniji dan u životu jedne žene i muškarca,ali ponekad to nije tako.
Kad sam saznala da sam ostala trudna sa svojim prvim djetetom bila sam presretna i nisam mogla ni slutiti da će nam se dešavati stvari koje se dešavaju svugdje u svijetu. Naime,prvo tromjesječje moje trudnoće bilo je,ajmo reč "ok" tako su barem doktori tvrdili. Do 33 tjedna sam išla svaki mjesec 2x na ultrazvuk i uvijek je bilo ok,a tad sam završila u bolnici zbog jakih bolova u predjelu trbuha. u 34 tjednu su me otpustili iz jedne bolnice kao "izliječenu od boli" i rekli mi da se javim za porod kad dođe vrijeme za njega.. Nisam vjerovala da je sve u redu i po preporuci svoje šogorice otišla sam u privatnu ginekološku ambulantu na pregled i po savijet. Nisam ni slutila koliko će mi se nakod tog dana život promijeniti,i ne samo meni nego cijeloj obitelji.
Doktor kod kojeg sam otišl Naknadno,odmah po izlasku iz bolnice nakon pregleda preporučio mi je hitnu hospitalizaciju u Zagrebu jer je samo pitanje vremena koliko će beba još živjeti,jer naime,doktorima u bolnici iz koje sam otpuštena,bilo je "ok" to što je moja beba ostajala bez kisika i što je imala zastoj rasta i razvoja (dok sam ja bila u 34 tjednu on je bio za 30 tjedan trudnoće).
Kad smo stigli u Zagreb u P. bolnicu tamo su se doktori "hvatali za glavu" i pitali koji me luđak otpustio iz bolnice i rakao da je sve u redu. Dijete se istoga dana i "rodilo" (rodilo je pod " " jer je to bio carski rez). tamo smo proveli 2 najduža mjeseca u mom životu i svašta smo doživjeli i preživjeli tamo moj P i ja,ali izdržali smo. i dok je do njegove druge godine išlo sve na bolje,mislim u fizičkom smislu,psihički je bilo kašnjenja za vršnjacima. Opet smo bili po bolnicama,pregledima,kod specijalista ovog,kod specijalista onog,po raznim centrima i tako se već natežemo sa svima 3,5 godine.
I dok smo izgubili vjeru i povjerenje u sustav i institucije utjehu,spas i potrebne informacije i adekvatan program koji pomaže mom malenom anđrlu našli smo u jednoj udruzi u kojoj rade i volontiraju prekrasni ljudi dobrog srca i svim svojim članovima velikim i malim i njihovim obiteljima trude se pomoći,pružiti potporu,učiti nas svemu što je potrebno da pomognemo našem djetetu..
Dragi moji,zar je to toliko loše kad tražiš pomoć od onih koji bi ti i zakonski trebali i mogli pomoći,zar roditelji moraju svakodnevno putovati u sasvim neki treči grad kilometrima i kilometrima daleko da pomognu svom djetetu i da se u tom istom gradu njihov gradolnačelnik trudi svim silama da vam se podmire putni troškovi iako nise iz tog grada..da,živimo u slobodnoj državi gdje ti doktor mulja i samo prepisuje nalaz sa nalaza i netrudi se pomoći i otkriti što ti je,gdje ti susjed i "dobar" prijatelj gledaju kako da ti smjeste neko s**nje,gdje čovijek na nogostupu leži jer mu je pozlilo zbog bolesti a prolaznik ga još nogom gurne i kaže pijanico glupa.. Da to je naša,lijepa država gdje svi rade kad ih i što ih volja i nikoga nije briga za to,a kad ih i postane bit briga onda udaraju po malom čovijeku.

06/2013 (1)
05/2013 (2)
04/2013 (2)
03/2013 (7)

	ožujak, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv