Nema dugo,negdje,ugledala sam jedan naslov,otprilike glasi ovako: "Jesmo li sami?".
Hmm to je pitanje za pravu malu raspravu jer tema koja se krila iza tog naslova bila je namjenjena izvanzemaljcima.
Iza malenog članka i kratkog opisa tog uradka krili su se i komentari i mogu vam reči,nisam mogla odoljeti a da nekomentiram.
Jer nakon svega pročitanog u tom članku i komentarima,čovijek mora doći i do svog zaključka.
Šta mislite vi koliko je to prostranstvo,taj svemir,koliko je on nezamislivo ogroman,koliko je zapravo neistražen,pun zvijezda i galaksija koje još nitko od nas nije otkrio i istražio,a sigurno ih takvih ima preko 100-tinjak milijardi. Zaista da se čovijek zapita-Jesmo li zaista osuđeni da u tolikom prostranstvu svemira mi budemo jedina živa bića?
Mislim da bi to bilo jako žalosno i nepravedno,ne prema nama već prema tom svom prostranstvu svemira(kako sam i tamo prokomentirala). Žalosno je to što bi svemir (da jesmo sami) bio osuđen na propast,jer mi ljudi smo čudna i jako krvoločna bića.
U stanju smo ubiti i iskorijeniti svoju vrstu bez ikakve žalosti zbog toga,gazimo jedni po drugima i gubimo i ono malo dostojanstva što nam je ostalo samo da bi drugima nanjeli zlo. Uništavamo sve što nam priroda pruži uključujući i nas samih.
Zar mislit da bi tako nešto bilo pravedno prema ostatku svijeta koji nas okružuje tamo gore ili dolje ili bilo gdje drugdje tisučama kilometara daleko od nas u tom prostranstvu. Pa tko zna,možda zaista ima još puno civilizacija za koje mi ni neznamo a koje u u svakom smislu naprednije i bolje brinu jedni o drugima od nas. Tko zna,možda ih ima i među nama ali se dobro prikrivaju da kod nas nebi došlo do opče panike,ili nas promatraju i proučavaju o nama kao vrsu za moguća pokusna istraživanja. a možda dolaze na ljetovanja ili zimovanja kod nas.
Mišljenja su razna,od kojekakovih vjerskih do luđačkih opsjednutosti u koje se miješa i neka vrsta "urote",ja ću samo reči,svakakvih nas ima,a kako bi rekli u narodu 100 ljudi,100 čudi i ima nešto u tome.
Možda i ja spadam u one malo kvrcnute kad kažem da mi baš i nema logike da smo mi jedini planet koji naseljava živa bića u cijelom svemiru,nešto tamo gore sigurno je,postoji i svako malo u noći ja se ustanem da to tamo gore,zvijezde i mjesec,ja promatram u uživam,tu i tamo ugledam i poneki avion ili helić mada mi je ponekad čudno jer ih vidim i po nevrijemenu i kad je jako oblačno da se ni zvijezde ni mjesec ni nebo od oblaka nevidi ali eto..učinila mi se ta tema zanimljivo i odlučih je podjelit s vama pa taman i da su to same besmislice,opet vrijedilo je pokušati,jer svemir je velik a mi smo samo mravi u njemu koji se bore da prežive u ovom našem surovom svjetu..
Pozdrav
ožujak, 2013 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dobro mi došli i sretan put.
Krećete u najcrnje dubine,u nemirnu rijeku koja nema
ni početak ni kraj,koja je puna snova,misli,želja i djela.
I,tko zna,možda se baš Tebi svidi,barem dio od svih ludosti,
gluposti,volja i nevolja koje ćeš pronaći ovdje.
Možda češ pronaći i dio sebe u jednoj od "priča",možda.
p.s. Možete me naći i na bibinekronike.blog.hr
statimisliso.blog.hr
bibinekronike.blog.hr
bibinekronike@gmail.com
-o-o-o-o-o-o-o-
Ne postoji ništa
ni tuga,ni bol,ni gorka uspomena,
trenutak što smo proveli zajedno zaboravljeni u tišini.
Nismo ni sretni,ni tužni,niti nas nose vjetrovi.
Nismo ni pogledali svoj odraz u bistrini svojih očiju.
Previše smo kockali.
Znali smo da ćemo izgubiti,
a opet smo mislili da čemo dobit više nego što smo uložili
-o-o-o-o-o-o-o-o-
Prozori u budučnost
otvoreni stoje.
Pogled jedan i brz okret
za 180 pa se ti sad
vrati opet na početak.
-o-o-o-o-o-o-o-o-