Dan ka da jedna žena postaje majkom je dan koji će pamtiti čitav život.
Taj dan bi trebao biti najsretniji dan u životu jedne žene i muškarca,ali ponekad to nije tako.
Kad sam saznala da sam ostala trudna sa svojim prvim djetetom bila sam presretna i nisam mogla ni slutiti da će nam se dešavati stvari koje se dešavaju svugdje u svijetu. Naime,prvo tromjesječje moje trudnoće bilo je,ajmo reč "ok" tako su barem doktori tvrdili. Do 33 tjedna sam išla svaki mjesec 2x na ultrazvuk i uvijek je bilo ok,a tad sam završila u bolnici zbog jakih bolova u predjelu trbuha. u 34 tjednu su me otpustili iz jedne bolnice kao "izliječenu od boli" i rekli mi da se javim za porod kad dođe vrijeme za njega.. Nisam vjerovala da je sve u redu i po preporuci svoje šogorice otišla sam u privatnu ginekološku ambulantu na pregled i po savijet. Nisam ni slutila koliko će mi se nakod tog dana život promijeniti,i ne samo meni nego cijeloj obitelji.
Doktor kod kojeg sam otišl Naknadno,odmah po izlasku iz bolnice nakon pregleda preporučio mi je hitnu hospitalizaciju u Zagrebu jer je samo pitanje vremena koliko će beba još živjeti,jer naime,doktorima u bolnici iz koje sam otpuštena,bilo je "ok" to što je moja beba ostajala bez kisika i što je imala zastoj rasta i razvoja (dok sam ja bila u 34 tjednu on je bio za 30 tjedan trudnoće).
Kad smo stigli u Zagreb u P. bolnicu tamo su se doktori "hvatali za glavu" i pitali koji me luđak otpustio iz bolnice i rakao da je sve u redu. Dijete se istoga dana i "rodilo" (rodilo je pod " " jer je to bio carski rez). tamo smo proveli 2 najduža mjeseca u mom životu i svašta smo doživjeli i preživjeli tamo moj P i ja,ali izdržali smo. i dok je do njegove druge godine išlo sve na bolje,mislim u fizičkom smislu,psihički je bilo kašnjenja za vršnjacima. Opet smo bili po bolnicama,pregledima,kod specijalista ovog,kod specijalista onog,po raznim centrima i tako se već natežemo sa svima 3,5 godine.
I dok smo izgubili vjeru i povjerenje u sustav i institucije utjehu,spas i potrebne informacije i adekvatan program koji pomaže mom malenom anđrlu našli smo u jednoj udruzi u kojoj rade i volontiraju prekrasni ljudi dobrog srca i svim svojim članovima velikim i malim i njihovim obiteljima trude se pomoći,pružiti potporu,učiti nas svemu što je potrebno da pomognemo našem djetetu..
Dragi moji,zar je to toliko loše kad tražiš pomoć od onih koji bi ti i zakonski trebali i mogli pomoći,zar roditelji moraju svakodnevno putovati u sasvim neki treči grad kilometrima i kilometrima daleko da pomognu svom djetetu i da se u tom istom gradu njihov gradolnačelnik trudi svim silama da vam se podmire putni troškovi iako nise iz tog grada..da,živimo u slobodnoj državi gdje ti doktor mulja i samo prepisuje nalaz sa nalaza i netrudi se pomoći i otkriti što ti je,gdje ti susjed i "dobar" prijatelj gledaju kako da ti smjeste neko s**nje,gdje čovijek na nogostupu leži jer mu je pozlilo zbog bolesti a prolaznik ga još nogom gurne i kaže pijanico glupa.. Da to je naša,lijepa država gdje svi rade kad ih i što ih volja i nikoga nije briga za to,a kad ih i postane bit briga onda udaraju po malom čovijeku.
Post je objavljen 18.03.2013. u 13:15 sati.