Marketing
Vrisak.....i ništa
Svima nam ponekad dođe da vrisnemo,dal' od sreće,tuge,jada il' živaca. Tako sam ja jednog dana vrisnula i ništa se nije dogodilo.
Bila sam još djete,negdje oko 8 godina. Moji roditelji su otkrili da imamo miša u kući,i naravno,odmah su postavili zamke-kartončiće sa ljepilom i komadičima neke hrane,i toga je bilo skoro po cijeloj kući. Ja sam svaki dan provijeravala sva ta mijesta nebi li pronašla zaljepljenog glodavca i nikad ništa..shvatili smo da ga se nećemo tako lako riješiti.
Kako sam ja još uvijek iz dana u dan skoro tjedan dana pregledavala mišje zamke,uvijek sam nešto od hrane dodavala,pa je bilo tu i sira,salame,kobasice,slanine,paštete,marga,čak i pudinga i šlaga. Bila je to prava gozba za mišja usta,i ne samo jednog miša nego je toga bilo za cijelu koloniju miševa.
Jednoga dana,kad sam se vratila iz škole,moji roditelji su otišli kod naših susjeda,a ja sam več uobičajeno rutinski pregledavala po kući sva mjesta i zapisivala svoje mišljenje,koja hrana mišu paše,koja ne i što bi još bilo dobro da mu ostavim jer sigurno je več bio jako gladan ako nije ni pipnuo ono što sam mu prije ostavila. I tako pregledavajuči,došla sam do sobe svojih roditelja i začula sam cijučanje i grepkanje,vrisnula sam zbog pomisli da je to neko čudovište ili tako nešto,a grepkanje i cijučanje se nastavilo u jačem intenzitetu pa sam pobjegla u svoju sobu i zaključala vrata. Nakon nekih poa sata sam skupila hrabrosti jer sam pomislila da se sigurno i miš jako uplašio tog zvuka i da moram provijeriti da li je on dobro. Tiho,na prstima vratila sam se u sobu sa kuhačom u rukama i opet vrisnla,srce mi je kucalo sto na sat. Umjesto nekog čudovišta ja sam nala malog miša zaljepljenog na komad kartončića punog hrane kako grebe,cijuče i pokušava se osloboditi. Prvo sam bila presretna jer konačno smo ga se riješili ali kroz nekovrijeme bilo mi ga je žao gledati ga kako se muči u tom ljepilu i odlučila sam spasiti ga 
.
Navukla sam gumene rukavice,nježno,koliko je to bilo moguče,odvojila sam ga od ljepila i odlučila ga okupati u toploj kupki da ga do kraja očistim od ljepila. I taman kad sam ga okupala i osušila fenom vratili su se i moji roditelji. Mama je pitala gdje sam i ja sam se javila iz kupaone. Kada je ona otvorila vrata,pogledala u mene i vidjela miša meni u rukama,vrisnula je iz sveg glasa,da su ju susjedi čuli i zvali policiju. Miš se od vriska prepao,srce mu je lupalo sto na sat i sav se je tresao,mama je još vrištala i vikala da ga bacim iz ruku ali bilo mi je žao,no,spletom okolnosti i maminog vrištanja to maleno plaho stvorenje je od straha zamrlo u mojim rukama 
. Plakala sam od tuge,mama me je smirivala a tata se otišao riješit miša.
U tome svemu stigla nam je i policija,ja sam sva u suzama,mama se još uvijek sva tresla od svega jedino se tata smijao svemu tome. Pokušavao je objasniti policajcu da je došlo do nesporazuma i da se ništa nije desilo,a ja sam željela prijaviti ubojstvo Miška i sumanuto sam ga počela opisivati a onda me je policajac smirio i rekao da je sad moj Miško na boljem mjestu.
Te godine sam dobila hrčka na rođendanski dar i nazvala sam ga,Miško,kako drugačije. Ali spletom okolnosti i on je uginuo,na sreču ne maminom krivicom,bar ne direktno njenom,ali o tome slijedeći put. 
Post je objavljen 19.03.2013. u 08:10 sati.