Gđica Šta

nedjelja, 31.03.2013.

ja odlazim daleko i ne tako sanjarski,
daleko pa kud puklo da puklo,
ja imam plan: to je mjesto dovoljno udaljeno
da se jednom kad si tamo možeš osvrnuti
i prvo vidiš kuglicu, kažeš, uredu, jasno mi je
odrediš što ćeš s tim
pa se potom postupno i polako približavaš
pažljivo razmatraš, stvaraš red
sve dok se u jednom trenutku nosom ne zabodeš
u vlastiti nos, može se i dalje, neki su otišli,
ali nije preporučljivo
nešto ipak treba ostaviti za kasnije,
ovisno o tome koliko još planiraš živjeti...
dakle, ja zasigurno odlazim iz ove snovite kuće
jer me ni ti
ni svi moji ostali tiovi ovdje više ne žele
i ponekad je sve tako nesnosno blizu
da je jedini način otići daleko.

| print | # |

petak, 29.03.2013.

Osa

Jedna se osa pred mojim očima sudarala u prljavo staklo autobusa, a ja nisam znala kako da joj objasnim da to naprosto nisu vrata, koliko god ona željela da jesu.

Vidjela sam ju već mnogo puta u sličnoj situaciji kako, jednako kao ovdje, uporno udara sićušnim tjelešcem o neshvatljivu površinu, a nikad ju začudo nisam opazila u trenutku spasonosne spoznaje.

Istina, možda ja i nisam mjerodavan promatrač, ali čini se kao da je upravo zaborav taj koji oslobađa osu od njezine nepremostivosti. Ni sam ne znaš kako, ali uhvatiš se da ju poslije promatraš kako slobodno leti.

(Među nama, kasnije je unajmila jednosoban stan u džepu mojega kaputa. Ponekad pijemo kavu i razgovaramo.
...draga, kažem ti, trebalo bi smjesta ukinuti sve te prozore...)

| print | # |

Osim tebe

Znam kako ću te pronaći –
kroz prozor se moje sobe uostalom noću ništa više za mene ne vidi,
osim tebe.

I taj naš prošli život, vidim, isti je kao i tada. Netaknut,
još u mjestu živi. Svi smo tamo, i ti i ja i to nije tajna, svi to znaju, svi
osim tebe.

Mogu koliko hoću gledati kroz taj svoj prozor,
on je tamo uvijek za mene i što god hoću mogu iz njega uzeti, sve
osim tebe.

| print | # |

ponedjeljak, 25.03.2013.

Danas

Pon uto sri čet pet
sub ned,
pon... nastavi niz. Uz malo sreće
i hoću.
Usljed tkoznačega, tako nekako,
mlada sam...
pon uto sri čet pet
sub ned
...moje se lice pred ogledalom
lista.
I ja se isto tako beskrajno
okrećem
u stolici svog radnog stola,
presavijam papire,
tijelo,
pon uto sri čet pet
sub ned,
leđa su obnovljiva,
škola je
rogato čudovište,
šlag u šalici
pluta.

| print | # |

nedjelja, 24.03.2013.

Mama je malo okolišala, ta moja mama,
željela je znati kako je bilo na rolanju,
ustvari, je li on
idiot
(i kako bi to bilo kad bi ona
nasrnula na njega, ukoliko jest.)
Bilo je dobro, kažem.
A studira li?
Da, studira (u teoriji.)
Ne sluša me nego gleda
ravno u dušu, ne želi biti nepristojna, ipak gleda
ravno u dušu.

| print | # |

petak, 22.03.2013.

Sasvim glupo

Čini mi se da sam o tome već nešto pisala...
Mislim, tko zna gdje je to sve sada –

prašnjave slike o zelenom proljeću
i klupi
novim nikeicama i slinavoj karameli.
Ponešto o tramvaju broj 6,
sms-u, nekom smijuljenju na telefon
(i jednoj zbunjenoj mami).

Gdje su mi oni pusti dnevnici?
U njima sigurno još imam točan broj
sivo-plavih pogleda
i ruku.
Gdje li sam ostavila
onu svoju prastaru kišu, svoje
sprešane tratinčice?

Čini mi se da sam o tome već nešto pisala..
Sasvim je glupo iznova započinjati.

| print | # |

Stubište

Prije godinu si dana plakao na parkiralištu
Ja sam te vidjela
i toliko se puta od tada vraćala
za dvije, pet, deset stepenica.

Zalijepila sam nos za prljavo staklo.
U daljini, bio si tako malen
i bilo mi je krivo
što je beton tako siv,
noć tako lijepa,
a moja tuga tako ničija.

I dugo,
dugo nisam odvojila pogled
od tvoga sitnog treperavog tijela
neshvaćajući
što se to u nama
tako konačno prekida.

Ti više ne plačeš na parkiralištu,
a ja sam se toliko puta vraćala
za dvije, pet, deset stepenica

i negdje sam usput zaboravila...
Gdje su vrata mojega stana?

| print | # |

četvrtak, 21.03.2013.

O kišobranima

Vidim li još jedan kišobran,
kunem ti se,
ja ću poludjeti!
i kako možeš samo sjediti tu
s tom prastarom šalicom
i tipkati idiotarije!?
odjebi
gdje mi je gitara?
u smeću
o čemu pišeš?
što te briga
recirecirecireci reciii
o kišobranima.

| print | # |

nešto si sigurno već o tome pisao
nije važno, ukratko
žene su kurve, a prijatelji
oni su ljudi
i šta onda?
kurac
ne želiš više samnom igrati stolni tenis

| print | # |

Vidim li još jedan kišobran
kunem ti se da ću poludjeti
ma odjebi
pitam te
gdje mi je gitara?
u smeću
o čemu pišeš?
šta te briga
reci
o kišobranima.

| print | # |

Ulica ispod mog balkona vodila je tko zna kuda
pa ipak su svi putevi vodili do tvojih dlanova.
Ti se nisi obazirao, gledao si u daljinu,
a oči su ti svjetlucale,
Ja sam tada pomalo uvrijeđena
što na tom balkonu sjedim sasvim sama
za inat nestala.
Nisi ni primjetio,
možda si se dublje zavalio u naslonjač
koji smo prethodno dovukli iz dnevnog boravka
i nastavio pijuckati cedevitu.

| print | # |

srijeda, 20.03.2013.

Moje mjesto

Netko je bio rekao
Ne vjerujem da ću ikad više biti ovako sretan.
a netko
Volim te.
pa si me pogledao
i spasio izrečeno od nestajanja.

Bilo je proljeće,
a mi smo glupi sjedili na balkonu.

| print | # |

Mi

Danas je oblačno.
Ja hodam ulicom, a ti si kod kuće.

Ovim je tihim oblacima
sasvim svejedno
hoću li ti ili neću poslati poruku.

D a n a s j e o b l a č n o.
Ja tipkam, a ti posežeš za mobitelom.

Ukrali smo nešto oblaka
a tko smo mi,
sasvim je svejedno.

| print | # |

utorak, 05.03.2013.

Rolete

Često buljim u rolete.
Kad je vani sunčano,
proredi se pretvore u svjetlucave crtice
s kojima se moj vid poigrava.

Ja se tako uvijek iznova oduševljavam
ljepotom toga dana
i iako u stvari ništa drugo ne vidim
od tih roleta,
ja se beskrajno veselim.

Često buljim u rolete
jer čini se da jedino one znaju
kako za moju malenu dušu
ispravno dozirati svjetlost.

| print | # |

subota, 02.03.2013.

Proljeće

Navikli na sveprisuće skorenog neba,
nemarno, kao kućne papuče
svoje smo tuge ostavljali svuda.

Nismo još ni umrli kako smo htjeli,
još se ni čajevi nisu ohladili,
a već je vrijeme ustajanja –
sunce već svijetli u razmažene mrakove
naših mekih podočnjaka.
Nataložen u nitima pulovera
otapa se mozaik tjeskoba.

Vrijeme je, odhrabri se
(i ne psuj!)
jer tko kaže da i mi nismo lišće
ili da je lišću lako?

| print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.