|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
sanjala sam travu
i
ništa, tamo smo ležali
ti i ja?
da
na Zrinjevcu?
ne znam točno gdje
i
bilo je lijepo, bili smo sretni
da, i
i ništa, ti si onda otišao...
i
ja sam ostala sama i...
i...
Ulica je jezik koji se kroz moje grlo proteže
dolje ispod balkona
i vijugajući nestaje ondje gdje će nas, svejedno je dokle došli,
vrijeme na kraju ipak odnijeti.
Jezik kojim danas govorim glasom sitnih koraka
svakodnevno
trčeći.
Moram ostati svoj zasićeni mrak, žmiriti u slutnji boja.
Oprane po tko zna koji put,
namirisane i tužno osušene, (na istom balkonu
na kojem smo noću dugo sjedili
upijajući narančaste čestice tadašnjosti
i na kojem nismo znali koliko odjekuje
šapat, a koliko jedna žuta cedevita.)
to su priče koje se više ne daju pričati
jer nema više odgovarajućih ušiju
da se sjetno smiješe
ili kose koja čuva miris,
Njezine su riječi odavno već otišle
služiti danima na koje se netko tek još treba osvrnuti.
To su priče od kojih sam sazdana
i koje su mi rekle nešto o čovjeku, (o ljubičastoj liniji
tvoga lica kojoj sumrak šapće o gradu
u kojem smo odrasli, a da to nismo ni znali
ili telefonu koji je zvonio iz dnevnog boravka,
ustvari, tko zna odakle,
a na koji se nismo javili.)
To su priče koje sada ostavljam,
a kojima ću jednom doći.
