Oprane po tko zna koji put,
namirisane i tužno osušene, (na istom balkonu
na kojem smo noću dugo sjedili
upijajući narančaste čestice tadašnjosti
i na kojem nismo znali koliko odjekuje
šapat, a koliko jedna žuta cedevita.)
to su priče koje se više ne daju pričati
jer nema više odgovarajućih ušiju
da se sjetno smiješe
ili kose koja čuva miris,
Njezine su riječi odavno već otišle
služiti danima na koje se netko tek još treba osvrnuti.
To su priče od kojih sam sazdana
i koje su mi rekle nešto o čovjeku, (o ljubičastoj liniji
tvoga lica kojoj sumrak šapće o gradu
u kojem smo odrasli, a da to nismo ni znali
ili telefonu koji je zvonio iz dnevnog boravka,
ustvari, tko zna odakle,
a na koji se nismo javili.)
To su priče koje sada ostavljam,
a kojima ću jednom doći.
Post je objavljen 01.04.2013. u 22:27 sati.