Jedna se osa pred mojim očima sudarala u prljavo staklo autobusa, a ja nisam znala kako da joj objasnim da to naprosto nisu vrata, koliko god ona željela da jesu.
Vidjela sam ju već mnogo puta u sličnoj situaciji kako, jednako kao ovdje, uporno udara sićušnim tjelešcem o neshvatljivu površinu, a nikad ju začudo nisam opazila u trenutku spasonosne spoznaje.
Istina, možda ja i nisam mjerodavan promatrač, ali čini se kao da je upravo zaborav taj koji oslobađa osu od njezine nepremostivosti. Ni sam ne znaš kako, ali uhvatiš se da ju poslije promatraš kako slobodno leti.
(Među nama, kasnije je unajmila jednosoban stan u džepu mojega kaputa. Ponekad pijemo kavu i razgovaramo.
...draga, kažem ti, trebalo bi smjesta ukinuti sve te prozore...)
Post je objavljen 29.03.2013. u 14:32 sati.