Navikli na sveprisuće skorenog neba,
nemarno, kao kućne papuče
svoje smo tuge ostavljali svuda.
Nismo još ni umrli kako smo htjeli,
još se ni čajevi nisu ohladili,
a već je vrijeme ustajanja –
sunce već svijetli u razmažene mrakove
naših mekih podočnjaka.
Nataložen u nitima pulovera
otapa se mozaik tjeskoba.
Vrijeme je, odhrabri se
(i ne psuj!)
jer tko kaže da i mi nismo lišće
ili da je lišću lako?
Post je objavljen 02.03.2013. u 13:09 sati.