|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
i da suza koju plačeš
nije tek lužina današnjice
da ne dolazi naprosto zato
jer je spremnik pun
ti reci
(i u to vjeruj)
da ona teče iz nedokučive rijeke
plemenitijeg izvora
da su je vile nakapale na tvoj obraz
ne pitaj
čija je topla ružičasta ruka koju držiš
i pravi se da ne ljubiš tek tako
na brzinu
jer tramvaj već odlazi
pravi se da ne postoji
posljednji stih
obećali smo čaju da ćemo ga kasnije popiti
jer
su nam se vratovi već sami bili ugrijali
postali meki, podatni
i njegove je oči skrivala tanka opna
sna
ili želje
i sna
kaže da je nebo sivo, sivo, nebo
neiskreno, sivo
iskreno sivo
i nismo tada ništa željeli znati
jer
bilo je potrebno
uroniti u to gusto nebo, temperu
očiju gladnih boje
reći
što me se to tiče
skinuti se ispod pokrivača
reći
što me se to tiče
obećali smo čaju da ćemo ga kasnije popiti
jer
suviše je vruć
a mi smo tako mladi
U gostionici žutih zidova
žuto-narančaste pucketave cedevite
i jednog, ako može, malog Pana
molim vas, i imate li upaljač?
ne laži mi tata, iskreno mi reci
vidim te kroz te prozirne oči koje skrivaš
u kojima ne želiš da vidim
što?
iskreno mi reci
jer nisam više mala, nisam
već su mi rekli
da ni ti ništa ne znaš
i to je uredu, opraštam ti
samo ne laži
nego kimni
je li ovo gruda koju su uspavanke skrivale?
najljepše te molim
u gostionici žutih zidova
prazne čaše ispred treperavog srca
i nijednog malog Pana
naplatite, molim vas.
ne laži mi tata.
I.
Jesi živa?
mislim, ne element
Dobro da si mi to napomenuo
jer sam se već bila spremila odgovoriti da
i jesam i nisam.
Šta radiš?
Pišem.
Znaš, trebala bi napisati
pjesmu o tome kako je tvoj dečko kemičar
i kako smrdi po benzinu.
II.
Da, to je isti onaj
koji srče radler iz limenke
i još kaže liMUN umjesto LImun,
a onda tvrdi da smije jer je iz Istre.
Koji zijeva,
a zapravo uzima zraka za do kraja života.
I ne stavlja ruku.
(Halo?)
III.
I koji me gleda
znajući da ga gledam - kradem
njegove oči, kockasta ramena,
iz njih ruke, srce,
a iz srca sebe.
A koji možda ne zna,
da nije stvar u pjesmi, kemiji ili limunu
pa ni samo u njemu ili samo u meni...
(IV.
U čemu je stvar?
Ako je moguće približiti se odgovoru
onda je to udaljavajući se...)
S mojim srcem bez mene pripovijeda
govori istinu lisnata ljepotica
pleše
netom prije propadanja.
A ja sam vidjela nas
na licu tog mladića
koji je slučajno kaj nas stajao
i u nas gledao
kad smo se tamo, na trgu
škakljali ispod kišobrana.
Hoćemo li i mi jedno drugo tako ostaviti
kao jesen
odvažni i ponosni, lijepi
s mišlju jedinstva?
Hoćemo li i mi kao ona
u zlatnim suzama slijepo vjerovati
slutiti
proljeće?
na prozorskoj dasci stoji čaša s otiskom
crvenog ruža
i šalica
mama je jutros gledala kroz prozor
kroz prozor
u nas
tople je zaobljene bokove prislonila
i sve je već otprije znala
suhim pogledom pomirenja
kazuje
uredu je, uredu
i nitko ne pita
hoće li je pregaziti teški sadržaj
srca
i hoće li slomljena zaplakati
ako nitko od nas ne ode
svi bismo se već s nogu
srušili
vlastite misli zaboravili
prosuli
u ništa otkotrljali
da mama uz prozorsku dasku već nije
ispila gorku kavu
našega jutra
u Puli
(daleko od Zagreba)
svoje smo uloge sasvim slučajno zaboravili
i ja sam pustila da budem tvoja
(iako to nikad ne činim)
i čaj
pili smo čaj
u Puli, u kojoj smo jedno s drugim bili
gdje se još nismo poznavali
i ja sam tamo neprestano fotografirala
želeći zatočiti ponešto
od tog zraka
tvojih tamnih umornih pogleda
slikaj, hajde slikaj
to si govorio
a ja nisam htjela slikati
arenu, pulsku arenu
jer što ona zna o čaju kojeg smo upravo bili
ispili
kojem smo dopustili da se ohladi
kroz čije smo se sićušne dimove promatrali
voljeli
u kojem smo zaplivali
u kojoj smo
pili čaj
u Puli
Tužan je mislio da nije onaj pravi
jer ne čita poeziju
i ne razumije baš
to lirsko tekuće naklapanje
samozadovoljavanje
čarobiranje
bolje ti je da si
pjesma
nego taj vječiti potraživač
(da ne kažem...
samoga sebe)
o tome kako sam u toj nekoj prostoriji
sama
i o tome kako izgledam
neodređenog pogleda
ni ne pitajući se što mi se to događa
u toj neobičnoj kutijici bijelih zidova
među predmetima koje vječito premještam
i dodirujem rukama
i kako doista doista nema nikoga da mi svjedoči
toj kretnji do kupaonice ili hladnjaka ili kreveta
posteljine koja miriši na mene
(izmišlja)
hodam uokolo u maminim papučama
pijem čaj
i neprestano brišem nos
koji sam izgrebala tako ga neprestano brišući
ustvari
samo to
kako ti nepoetski međuprostori života
prođu i nitko ih ne gleda
šal smo mama i ja kupile prije nešto više od godinu dana
zelen je, sitnog tkanja, bez ukrasa
ružan
u jednom mi se trenutku učinilo krajnje nužnim da ga stavim oko svog vrata
i dobro je da je tako
jer se upravo u njegovim majušnim proredima
skuplja sitna kišica
Najbolje se sjećam sivih oblaka
i bijelog neba
ali
stvar je u tom balkonu
s kojeg se mogla vidjeti velika (ružna) zgrada u nastavcima
i ono što me sasvim obuzelo
šarene kućice okružene zelenilom
i u daljini
more
a on je isto bio tamo
na tom balkonu
i njegov tamni umorni pogled
ispod crne mirisne kose
ozbiljan
kasnije je otišao po pizzu
a ja sam ostala
na tom visokom i hladnom balkonu.
Čudno je kad se sjetim toga
jer su ti oblaci drugačiji od ovih,
nedodirljivi, prošli
a taj daleki balkon
još uvijek nekako strši iz mene.
Srče radler iz limenke
i još kaže liMUN umjesto LImun.
Tvrdi da smije jer je iz Istre.
Zijeva,
uzima zraka za do kraja života.
Sav zrak oko nas, lopov.
I ne stavlja ruku.
(Halo?)
Meka kockica ramena blago treperi dok se
smije
i viri kroz crne trepavice.
Gleda me
jer ja gledam njega i sitno žvačem
bezukusnu žvaku.
