o tome kako sam u toj nekoj prostoriji
sama
i o tome kako izgledam
neodređenog pogleda
ni ne pitajući se što mi se to događa
u toj neobičnoj kutijici bijelih zidova
među predmetima koje vječito premještam
i dodirujem rukama
i kako doista doista nema nikoga da mi svjedoči
toj kretnji do kupaonice ili hladnjaka ili kreveta
posteljine koja miriši na mene
(izmišlja)
hodam uokolo u maminim papučama
pijem čaj
i neprestano brišem nos
koji sam izgrebala tako ga neprestano brišući
ustvari
samo to
kako ti nepoetski međuprostori života
prođu i nitko ih ne gleda
Post je objavljen 18.09.2012. u 11:15 sati.