oBlog od kukuruzne svile

(posvećeno mojoj generaciji, sjećanjima na odrastanja, nekim simpatijama što nikada nisu postale nešto više, prvom albumu Azre, Prazniku rada, idealizmu i nekim maglama uz rijeke, ali i u glavi ... ovo je već bilo jednom objavljeno, a mislim da je dobra prigoda da se pročita još jednom ...)

Na jednom polju s divljim makovima
Ovjekovječenom u mom albumu sjete
Vidio sam tebe, davna prijateljice
Bila si mršava pankerica
S dobro namještenim prezirom prema svijetu
I pričama kako slušaš Clash i Sex Pistolse
I da ti idu na živce domaće seljačine
A ja sam bio naizgled tih i miran momak
Koji se baš nije oduševljavao snobovštinom
Svakako jedan od onih koji nije bio vrijedan tvoje pažnje
Sve do jednog popodneva
Bili smo na jednoj od onih proslava
S patetičnim recitalima
Pjesmama školskih zborova
I napuhanim pričama pripitih starih revolucionara
Koje je čekala pečena prasetina
I orkestar limene glazbe
Bila je to klasična prvomajska parada na tratini
Trčkaranje sa štafetom kroz špalir jednog naraštaja
S udarnički raspoloženim bumbarima i pčelama oko nas

Nakon što je velike riječi sa improvizirane bine pokupio povjetarac
Posjedali smo kao hipici posvuda po mirisnoj livadi
Bili smo naoružani gitarama do zuba
Klinci koji pjevaju o jednoj Marini
o hrpetini žena, o nekima ... Jablanu, Graciji
S prvog albuma Azre
Kako sam se pravio važan tada
Kad si bježeći od dosade sjela nasuprot mene
Nisi stigla reći kako ti je sve glupo i bezvezno
Uživao sam u preobrazbi tvoga pogleda
Kad si bila prisiljena slušati nešto sasvim novo
Nešto što još nisi čula, a zvučalo je tako snažno

Sjećam se još jedne slike
Vraćali smo se kući nekom prečicom
Kroz žitna polja kao u bajci
Trebam li uopće spominjati crvene makove
Negdje na zelenoj pučini stršale su zgrade i traktori jednog od PIK-ova
Usnuli OOUR na socijalističkom suncu
A mi smo koračali poljskim putem
Nasmijani, zaigrani, šašavi
Sjećam se dobro kako si me uhvatila pod ruku
Dok sam iz zezancije svirao neku koračnicu u punk obradi
Tvoj sam dodir osjetio sve do križanja naših ulica
Pravo je čudo da smo tek frendovi postali
S velikim potencijalom onog dana za neobične zaplete

Znam da je glupo što se svega sjećam
Ti si davno otišla daleko, u Kanadu ili negdje drugdje
Netko mi jednom rekao da si se udala za stranca
I sve to sada nije bitno, svatko ide svojim putem
Bilo bi mi drago da si pronašla sreću
I ti ovo pročitati nećeš
Ovo je boca s pismom u oceanu
Zamisli da se prepoznaš u ovim stihovima
Propao bih u crnu zemlju
Ipak, htio sam ti reći kako na onim poljima makovi više ne cvatu
Kako su čelične gusjenice jednom obrstile ona žita
Kako u snovima čujem glasove, pjesmu
I gledam sve nas iz šezdeset i neke
Tamo gdje makovi su cvali
Posvuda pršte geleri od tuge
Ali niti jedan se ne zabada u nas

Čini mi se da se predizborne aktivnosti ove godine dešavaju puno diskretnije nego što je to bio slučaj kod prošlih izbora. Moguće da ne pratim medije kao prije, ili se, pak, manje šetam gradom nego prije četiri godine. Slučajno sam sačuvao svoj blogerski osvrt na tadašnja predizborna zbivanja i ne mogu vjerovati što se sve dešavalo … a moguće, hm, da sam i ja malo pretjerao tada, vrag će ga znati, pošto ipak nisam odselio …


Jutros sam se prepao kao rijetko kad. Sjedio sam u tramvaju, pomalo snatrio i promatrao grad. Na jednom stajalištu ušla je starica i stala pored mene. Odmah sam se ustao i ponudio joj da sjedne.
Hoćete li glasno viknuti u tramvaju da se ovako ljubazno ustaju samo simpatizeri budućeg gradonačelnika, gospodina Pigića (ideja za prezime preuzeta je iz stripa Alan Ford, op.a.)?
Neću, pobogu – pogledah prestrašeno čovjeka ispod sijede perike i umotanog u maramu.

Iskočio sam iz jurećeg tramvaja i gotovo se zabio u jedan kontejner za smeće. Kontejner se otvorio i iz njega je izašao čovjek s lecima, i odmah mi utrpao jedan na kojem je pisalo: “Za grad bijeli dajte nam glas cijeli”.
- Tko vam smišlja te parole, da mi je znati – razmišljao sam dok sam hitro koračao prema poslu. Znao sam da ću zakasniti ako ne idem tramvajem, ali više nisam htio riskirati.
- Kad već kasnim – rekoh sebi – idem usput popiti kavu. Naslonio sam se na mali improvizirani šank jednog kioska i zatražio kavu s mlijekom.
- Fuuuuj, bljak, što je ovo? – izderao sam se na konobara dok sam pljunuo prvi gutljaj koji sam ispijao i ne gledajući što mi je onaj pipničar, neki potomak one čarobnice Kirke, ulio u šalicu.
- To vam je vrhnje, bez toga nam nema života! – reče konobar-aktivist.
- A što je s kavom? Što ako nju izgubimo, kao ja sad? – rekoh ljutito.
- Kava nije naš autohtoni proizvod, o tome nek se brinu brazilci – reče ravnodušno.
Otišao sam. Nakon stotinjak metara, osjetih na korak iza sebe da me netko prati.
- Izgradit ćemo vam podzemnu željeznicu! – dahtao je iza mene neki čudan tip.
Potrčao sam. Nakon 300 metara, primjetio sam da se broj progonitelja povećao. Odlučio sam se popeti na jedan nadvožnjak. Vidjeh vlak koji dolazi ususret. Vremena za razmišljanje je bilo sve manje, jer su progonitelji već došli do podnožja nadvožnjaka. Uhvatio sam se za vlak i, upotrijebivši svu snagu nekako otvorio vrata vagona. Sjeo sam u prazan kupe. Odlučio sam otići zauvijek iz ovog grada.
Na prvoj stanici jednog prigradskog mjesta dobio sam suputnika.
- Kamo putujete? – pitao me.
- Ne znam – odgovorio sam ravnodušno.
- Mogu li vam ponuditi život u našoj županiji –reče izvadivši neke prospekte – naša će stranka omogućiti napredak, bla, bla, bla ....


Ovaj put ništa od svega toga … ili ja slabo zamjećujem. Možda je razlog u činjenici što sam prije stanovitog vremena konačno spoznao po kojem kriteriju bi trebalo glasovati, i tko bi najviše zaslužio da bude gradonačelnik. Vraćajući se jedne večeri s puta desile su se neke neobične podudarnosti.
Baš kad sam prelazio jedan od mostova na Savi, sjetih se pjesme Moon River.



- Kad bih mogao, tebi bih dao svoj glas, o Mjeseče! – rekoh.
- Hm, a zašto baš meni, Stari? – pomalo začuđeno će Mjesec.
- Zato jer ti najviše bdiješ nad ovim gradom …
- Vidim da i ti bdiješ ponekad … ako smijem primjetiti …
- A dobro, desi se katkad kakva nesanica, ali ne može se usporediti s osjećajem svemirske dužnosti koju ti savršeno demonstriraš … u redu, možeš me uzeti za dogradonačelnika …

Nakon toga obojica zašutjesmo. Posljednji taktovi pjesme i glas pjevača koji ne pripada ovome vremenu gubili su se u zvucima noćnog grada.

lijena sjenka rascvale voćke
naslonila se na novine što sam čitao
i na trenutak odvukla pozornost
kao da mi ne želi dati mira
i usput priupita
hoće li sve ove vijesti trajati do sutra
trebaju li brige biti u prvom planu
upravo sad
dok stotine tisuća bića oko tebe ulažu enormni trud
da podignu ovaj dan do savršenstva postojanja
zar nije neumjesno prizivati sjetu na prve taktove ode sveopćem pupanju
doista, pogledao sam oko sebe
doletio je veseli pernati kvartet na pozornicu ukrašenu laticama
njihovu izvedbu pratio je pčelinji orkestar zujača
u blizini na kontrabasu malo je falšao bumbar
očito je pretjerao s nektarom

tisuće zvukova opuštali su um
topli dah podneva grlio mi vrat
a zrak oplemenjen mirisima cvatnje
omamio osjećajem trenutnog spokojstva
dolje u travi neki je maslačak naslonio glavu na nožni palac
pored ograde gdje zumbuli su cvali
dvije su snaše prošle u svečanim odorama
nasmijale se rumeno i tiho
i produžile u pravcu križa na periferiji
oglasilo se crkveno zvono
u daljini glasovi ljudi, pijevaca i pasa
vjetar je donosio pjesme s lokalnih radio stanica

kroz sve zvuke do mene je dopro nečiji zov
kažu, vrijeme je da se okupimo oko stola
lijepo je čuti svoje ime prožeto bliskošću i proljećem
iz nekih kuhinja dopirali su mirisi ukuhane juhe i pečene gužvare
pogledah prema nebu sa zahvalnošću
upravo za takvo sam se proljeće molio