oBlog od kukuruzne svile

U vremenima oskudice što ćemo sa činjenicom da se još uvijek vrtimo oko Sunca?
Prikladniji je privid da se svijet preobražava u labirint na mramornoj ploči.
Da kojim slučajem ne propadne u bezdan, ploču nose tri oklopljena servera u obliku kornjače.

Da bih izbjegao nametnutu statičnu poziciju slike svijeta oko nas, posegnuo sam za arhivom iz osamdesetih, tražeći nekakav ritam … i pronašao pjesmu The Rhythm Divine sastava Yello koju je otpjevala Shirley Bassey:




Ponekad je nužno osloniti se na zaboravljeni sklad.
U nekim od onih melodija…
Da ne zaboravimo da postoji emocija
U koju smo se nekad usuđivali vjerovati
Jer to je valjda jedino što zauvijek ostaje
U čovjeku
Pred sudbonosnim ovrhama
I jedino što čovjeka čini vrijednim
U svim njegovim djelovanjima
Premda se danas ne razaznaje smisao
Dobro je opet uskladiti otkucaje svoga bića
S božanskim ritmom …

Desilo se možda da smo pretrpjeli poraz?
Osjećali smo se nedostojnima jedne ljubavi?
Možda se ovaj svijet katkad čini jezivim i hladnim mjestom?
Da, možda ga iz dana u dan promatramo očima odbačenog ljubimca na periferiji ...

S božanskim ritmom u sebi, što god da je to, stvari mogu izgledati drugačije:
a) Poraz postaje iskustvo s kojim ćemo realnije procjenjivati vlastite snage na nekoj novoj vjetrometini.
b) Osjećaj da smo nedostojni nečije ljubavi možemo preokrenuti u osjećaj da smo dostojni da bivstvujemo u duhu ljubavi.
c) Ako drhtimo u osjećaju hladnoće i osjećaju suvišnosti pred bešćutnim diktatima današnjice … zamislimo da na ovom pustom mjestu, punom tišine, umjesto snijega padaju riječi. Dovoljno je odabrati one prave i preokrenuti trenutak. Trenutak po trenutak ... hm, barem ispunjenije trajanje. :)

Možda se desi i nekakav d). Javit ću vam...

p.s. Dragi posjetitelji, možda vam danas zvučim kao Oprah. Ne zamjerite mi, trudim se biti konstruktivan u, kako to stranački činovnici znaju reći, veoma složenim vremenima.

Nakon pomnog preispitivanja svoje odluke o odlasku s blogerske scene, a na preispitivanje su me potaknuli komentari uvaženih blogerica & blogera u prethodnom postu, odlučio sam do daljnjeg zamrznuti svoju odluku zbog sljedećih razloga:

- moje zamrzavanje odluke o odlasku neka bude podrška antirecesijskim mjerama u smislu ublažavanja svekolikih nametnutih restrikcija

- povećana konzumacija kukuruzne svile ne stvara ovisnost, premda prenagli prestanak može pojačati uobičajeni osjećaj monotonije na blogerskim listama, ali to nije eksperimentalno dokazano

- bolje je zamrznuti ishitrenu odluku o odlasku, nego to isto učiniti sa osobnim dohotkom radnih ljudi

- (nastavit ću s nizanjem razloga čim se sjetim još kojega)


U međuvremenu predlažem da, umjesto mene, ispratimo zimu jednim krasnim uratkom s youtube scene, uz predivnu glazbu Chopina ... kao da je skladao na nekom instrumentu gdje su umjesto žica napete strune, sigurno pogađate već, od kukuruzne svile.

I najvećim riječima tišina će izbrisati trag
Pa kako ne bi i onima što se ne nameću
Vehni, vehni i nek' ti ne bude žao
U maglama blogosfere k'o sveta vodica si bio
A naraštaj traži adrenalinsku kupku
Inače, čudesne su riječi
Imaju snagu da liječe
... ali i da stvaraju rane
I kao što davno neko reče
Riječi grade mostove među ljudima
Ali i stvaraju provalije tamo
Gdje mostovi nikad nisu bili potrebni

Ovdje se nije gradila ambicija
Da se bilo što gradi ili ruši
Ovdje se drugovalo malo
Koliko je to moguće bilo
I zato, oblože od svile
U istom stilu privedimo sve kraju
Blagoslov i zahvala svima što navratiše ovdje
A sada vehni …
Adieu





p.s. na kraju još jedan lijepi uradak s youtube-a, odabrao za vas starosjedilac