Ponekad dođe vrijeme za uzmak. Tražiš mir za svoje umorne misli …
Žudiš za zaklonom od zvukova svakodnevja što neprestano ispunjavaju prostor pod nebesima. Zvuk aviona što uzlijeće. Glasanje galebova u luci. Zvukove užurbanosti što se u bujicama slijevaju ulicama grada. Crkvena zvona. Plač djeteta. Lavež pasa. Zvukove pustog i sjetnog jutra nekog ravničarskog sela što ga pijetlovi uporno navještavaju.
Tražiš tišinu da bi podesio osluškivanje izvan područja zasićenosti. I hram u kojem je moguće oživjeti dušu čovjeka.
Upravo u tom hramu, na snažan zvuk orgulja, otvorit ćeš oči i poželjeti izaći na svjetlo dana. Kad otvoriš masivna vrata od hrastovine, možda u snažnom blještavilu uočiš svjetlu priliku sa slomljenim krilima, beživotno ispruženu na stijenama što se snažno odupiru silini mora.
Postat će ti jasno da više nemaš kamo otići. Ne postoje institucije za ovakav slučaj … Shvatit ćeš da stojiš na hridima gdje se u burnim vremenima razbijaju ideali ...
… otprilike kao u snažnoj pjesmi ON THE ROCKS legendarnog Iana Gillana, s albuma Glory road iz 1980. godine.
Čini mi se da bi se sve moglo pojednostaviti.
Recimo, ljudsko srce je hram … dovoljno bi bilo ukloniti ono stijenje oko njega.
Doista, što štiti taj kameni oklop? Valjda nešto neprocjenjivo .... samoću i jad …
Nekad davno, u prošlom mileniju valjda, činilo mi se da se čovjekov život odvija pravocrtno, odnosno, jednosmjerno. Neki bi rekli i linearno. A neki bi, vjerojatno matematički potkovani i prožeti usiljenom potrebom za egzaktnošću, rekli da sam u svoju jednostavnu formulu ubacio tek jednu varijablu. E, pa jesam, braćo, bio sam tada mlad i nije mi se dalo u svojem misaonom gimnasticiranju koristiti više varijabli nego što je tada bilo potrebno. Dovoljno je bilo pomiješati neizvjesnost, malo strepnje, standardna očekivanja i ponešto nerealnih snova kao začin, i s tim čarobnim pripravkom uplovljavati u svako novo jutro, kretati se prema naprijed, u budućnost obećanu i svijetlu.
Upravo na takva me jutra i danas podsjeća instrumentalka Astradyne, s meni izuzetno dragog albuma Vienna, tadašnjih neoromantičara pod firmom Ultravox.
Danas mi se čini da postoji kružni odmak od onog vremena, kao da se čovjek u svojoj doživljajnoj dimenziji kreće po nekakvoj putanji. U središtu tog gibanja su uspomene, mutna sjećanja, zakopane emocije ...ali i neke često neprovjerene vrijednosti na koje smo pretjerano emotivno usmjereni i u sadašnjosti ... i čini se da je to nekakvo Sunce što nas grije.
E, sad, vjerojatno bi netko upitao:
- koji je smisao u tom gibanju, (k)ružiti stalno do beskonačnosti?
- recimo, barem za potrebe ovog posta, da je smisao pronaći izlaz - odgovorio bih.
- kakav izlaz, možeš li to malo objasniti?
- pravi izlaz, otprilike kao da ideš na godišnji, jedva čekaš da ugledaš more, međutim, uletiš autom u kružni tok, npr. rotor kod Remetinca, a nisi siguran gdje treba izaći ... što bi ti učinio?
- uh, kružio bih po rotoru ..
- dokle bi kružio?
- dok mi ne sine ...
- eto vidiš, onda ćeš razumjeti kako je nastala pjesma koju sam jednom davno objavio na blogu, sumnjam da se netko sjeća ....
umotano u zgužvane oblake
nestalo je negdje
u mutnoj transakciji između neba i tla
jeka uznemiranih dječjih glasova
razlijeva se ionosferom
netko će valjda uvidjeti
da nedostaje nešto vrijedno
netko će valjda pronaći
jedinu ostavštinu
oko koje nema spora
vječno pojilo naših snova
i ponovno buđenje
na koje računati možemo
čak i kada se čini
da sve umire
da vakuum počinje
tamo gdje prestaje glad za posjedom svega
a zapravo izvan tog kruga
dijeli se i prašta
druguje i pjeva
ipak
čini se da suviše brinem
zagledan u sivilo što nebom pluta
vjerujem
netko tko nas voli
vratit će nam pramaljeće
u izvornom obliku
I've been listening
To all the dissention.
I've been listening
To all the pain.
And I feel that no matter
What I do for you,
It's going to come back again.
But I think that I can heal it,
But I think that I can heal it,
I'm a fool, but I think I can heal it
With this song.