(rubrika retropetak)
Ponekad dođe vrijeme za uzmak. Tražiš mir za svoje umorne misli …
Žudiš za zaklonom od zvukova svakodnevja što neprestano ispunjavaju prostor pod nebesima. Zvuk aviona što uzlijeće. Glasanje galebova u luci. Zvukove užurbanosti što se u bujicama slijevaju ulicama grada. Crkvena zvona. Plač djeteta. Lavež pasa. Zvukove pustog i sjetnog jutra nekog ravničarskog sela što ga pijetlovi uporno navještavaju.
Tražiš tišinu da bi podesio osluškivanje izvan područja zasićenosti. I hram u kojem je moguće oživjeti dušu čovjeka.
Upravo u tom hramu, na snažan zvuk orgulja, otvorit ćeš oči i poželjeti izaći na svjetlo dana. Kad otvoriš masivna vrata od hrastovine, možda u snažnom blještavilu uočiš svjetlu priliku sa slomljenim krilima, beživotno ispruženu na stijenama što se snažno odupiru silini mora.
Postat će ti jasno da više nemaš kamo otići. Ne postoje institucije za ovakav slučaj … Shvatit ćeš da stojiš na hridima gdje se u burnim vremenima razbijaju ideali ...
… otprilike kao u snažnoj pjesmi ON THE ROCKS legendarnog Iana Gillana, s albuma Glory road iz 1980. godine.
Čini mi se da bi se sve moglo pojednostaviti.
Recimo, ljudsko srce je hram … dovoljno bi bilo ukloniti ono stijenje oko njega.
Doista, što štiti taj kameni oklop? Valjda nešto neprocjenjivo .... samoću i jad …
Post je objavljen 29.05.2009. u 11:47 sati.