oBlog od kukuruzne svile

Čini mi se da se predizborne aktivnosti ove godine dešavaju puno diskretnije nego što je to bio slučaj kod prošlih izbora. Moguće da ne pratim medije kao prije, ili se, pak, manje šetam gradom nego prije četiri godine. Slučajno sam sačuvao svoj blogerski osvrt na tadašnja predizborna zbivanja i ne mogu vjerovati što se sve dešavalo … a moguće, hm, da sam i ja malo pretjerao tada, vrag će ga znati, pošto ipak nisam odselio …


Jutros sam se prepao kao rijetko kad. Sjedio sam u tramvaju, pomalo snatrio i promatrao grad. Na jednom stajalištu ušla je starica i stala pored mene. Odmah sam se ustao i ponudio joj da sjedne.
Hoćete li glasno viknuti u tramvaju da se ovako ljubazno ustaju samo simpatizeri budućeg gradonačelnika, gospodina Pigića (ideja za prezime preuzeta je iz stripa Alan Ford, op.a.)?
Neću, pobogu – pogledah prestrašeno čovjeka ispod sijede perike i umotanog u maramu.

Iskočio sam iz jurećeg tramvaja i gotovo se zabio u jedan kontejner za smeće. Kontejner se otvorio i iz njega je izašao čovjek s lecima, i odmah mi utrpao jedan na kojem je pisalo: “Za grad bijeli dajte nam glas cijeli”.
- Tko vam smišlja te parole, da mi je znati – razmišljao sam dok sam hitro koračao prema poslu. Znao sam da ću zakasniti ako ne idem tramvajem, ali više nisam htio riskirati.
- Kad već kasnim – rekoh sebi – idem usput popiti kavu. Naslonio sam se na mali improvizirani šank jednog kioska i zatražio kavu s mlijekom.
- Fuuuuj, bljak, što je ovo? – izderao sam se na konobara dok sam pljunuo prvi gutljaj koji sam ispijao i ne gledajući što mi je onaj pipničar, neki potomak one čarobnice Kirke, ulio u šalicu.
- To vam je vrhnje, bez toga nam nema života! – reče konobar-aktivist.
- A što je s kavom? Što ako nju izgubimo, kao ja sad? – rekoh ljutito.
- Kava nije naš autohtoni proizvod, o tome nek se brinu brazilci – reče ravnodušno.
Otišao sam. Nakon stotinjak metara, osjetih na korak iza sebe da me netko prati.
- Izgradit ćemo vam podzemnu željeznicu! – dahtao je iza mene neki čudan tip.
Potrčao sam. Nakon 300 metara, primjetio sam da se broj progonitelja povećao. Odlučio sam se popeti na jedan nadvožnjak. Vidjeh vlak koji dolazi ususret. Vremena za razmišljanje je bilo sve manje, jer su progonitelji već došli do podnožja nadvožnjaka. Uhvatio sam se za vlak i, upotrijebivši svu snagu nekako otvorio vrata vagona. Sjeo sam u prazan kupe. Odlučio sam otići zauvijek iz ovog grada.
Na prvoj stanici jednog prigradskog mjesta dobio sam suputnika.
- Kamo putujete? – pitao me.
- Ne znam – odgovorio sam ravnodušno.
- Mogu li vam ponuditi život u našoj županiji –reče izvadivši neke prospekte – naša će stranka omogućiti napredak, bla, bla, bla ....


Ovaj put ništa od svega toga … ili ja slabo zamjećujem. Možda je razlog u činjenici što sam prije stanovitog vremena konačno spoznao po kojem kriteriju bi trebalo glasovati, i tko bi najviše zaslužio da bude gradonačelnik. Vraćajući se jedne večeri s puta desile su se neke neobične podudarnosti.
Baš kad sam prelazio jedan od mostova na Savi, sjetih se pjesme Moon River.



- Kad bih mogao, tebi bih dao svoj glas, o Mjeseče! – rekoh.
- Hm, a zašto baš meni, Stari? – pomalo začuđeno će Mjesec.
- Zato jer ti najviše bdiješ nad ovim gradom …
- Vidim da i ti bdiješ ponekad … ako smijem primjetiti …
- A dobro, desi se katkad kakva nesanica, ali ne može se usporediti s osjećajem svemirske dužnosti koju ti savršeno demonstriraš … u redu, možeš me uzeti za dogradonačelnika …

Nakon toga obojica zašutjesmo. Posljednji taktovi pjesme i glas pjevača koji ne pripada ovome vremenu gubili su se u zvucima noćnog grada.