Tamo gdje makovi su cvali
(posvećeno mojoj generaciji, sjećanjima na odrastanja, nekim simpatijama što nikada nisu postale nešto više, prvom albumu Azre, Prazniku rada, idealizmu i nekim maglama uz rijeke, ali i u glavi ... ovo je već bilo jednom objavljeno, a mislim da je dobra prigoda da se pročita još jednom ...)
Na jednom polju s divljim makovima
Ovjekovječenom u mom albumu sjete
Vidio sam tebe, davna prijateljice
Bila si mršava pankerica
S dobro namještenim prezirom prema svijetu
I pričama kako slušaš Clash i Sex Pistolse
I da ti idu na živce domaće seljačine
A ja sam bio naizgled tih i miran momak
Koji se baš nije oduševljavao snobovštinom
Svakako jedan od onih koji nije bio vrijedan tvoje pažnje
Sve do jednog popodneva
Bili smo na jednoj od onih proslava
S patetičnim recitalima
Pjesmama školskih zborova
I napuhanim pričama pripitih starih revolucionara
Koje je čekala pečena prasetina
I orkestar limene glazbe
Bila je to klasična prvomajska parada na tratini
Trčkaranje sa štafetom kroz špalir jednog naraštaja
S udarnički raspoloženim bumbarima i pčelama oko nas
Nakon što je velike riječi sa improvizirane bine pokupio povjetarac
Posjedali smo kao hipici posvuda po mirisnoj livadi
Bili smo naoružani gitarama do zuba
Klinci koji pjevaju o jednoj Marini
o hrpetini žena, o nekima ... Jablanu, Graciji
S prvog albuma Azre
Kako sam se pravio važan tada
Kad si bježeći od dosade sjela nasuprot mene
Nisi stigla reći kako ti je sve glupo i bezvezno
Uživao sam u preobrazbi tvoga pogleda
Kad si bila prisiljena slušati nešto sasvim novo
Nešto što još nisi čula, a zvučalo je tako snažno
Sjećam se još jedne slike
Vraćali smo se kući nekom prečicom
Kroz žitna polja kao u bajci
Trebam li uopće spominjati crvene makove
Negdje na zelenoj pučini stršale su zgrade i traktori jednog od PIK-ova
Usnuli OOUR na socijalističkom suncu
A mi smo koračali poljskim putem
Nasmijani, zaigrani, šašavi
Sjećam se dobro kako si me uhvatila pod ruku
Dok sam iz zezancije svirao neku koračnicu u punk obradi
Tvoj sam dodir osjetio sve do križanja naših ulica
Pravo je čudo da smo tek frendovi postali
S velikim potencijalom onog dana za neobične zaplete
Znam da je glupo što se svega sjećam
Ti si davno otišla daleko, u Kanadu ili negdje drugdje
Netko mi jednom rekao da si se udala za stranca
I sve to sada nije bitno, svatko ide svojim putem
Bilo bi mi drago da si pronašla sreću
I ti ovo pročitati nećeš
Ovo je boca s pismom u oceanu
Zamisli da se prepoznaš u ovim stihovima
Propao bih u crnu zemlju
Ipak, htio sam ti reći kako na onim poljima makovi više ne cvatu
Kako su čelične gusjenice jednom obrstile ona žita
Kako u snovima čujem glasove, pjesmu
I gledam sve nas iz šezdeset i neke
Tamo gdje makovi su cvali
Posvuda pršte geleri od tuge
Ali niti jedan se ne zabada u nas
|